Bioidentični hormoni - osobna priča

Kao liječnica Sanja Toljan toliko se posvetila drugima da je zanemarila sebe – sve dok nije stigla opomena u obliku autoimune bolesti. Moderna joj medicina nije mogla pomoći pa se okrenula holističkom pristupu koji joj je promijenio život ali i karijeru

Tog sam se petka, u 35. godini života, u dobi kad bi svatko trebao pucati od zdravlja, vitalnosti i mladosti, probudila rano, oko 6.30. Osjetila sam lagano peckanje po potkoljenicama. Glavom mi je odmah prošla misao da je to posljedica prašine koju su majstori dan prije raznijeli po cijeloj kući. U želji da renoviramo kupaonicu, angažirali smo, naime, ljude koji o održavanju higijene u kući nisu baš puno znali.

Srušili su unutarnji zid bez zaštite, tako da se fina prašina raširila cijelom kućom. Iako je naša spavaća soba bila na katu, imala sam osjećaj da je cijeli krevet posut prašinom. Kad sam ih vidjela kako nesmotreno ruše taj zid, doživjela sam jaku ljutnju. Možda najjaču do tada. Nakupilo se mnogo toga u mome životu, a onda i ta kupaonica... osjećala sam da je kap prelila čašu.

Znakovi upozorenja

Odlučila sam zanemariti to peckanje po potkoljenicama i, kao svakog jutra, otišla na posao. Bio je to dan kada sam trebala biti dežurna, što je značilo provesti 24 sata u bolnici. Ništa neuobičajeno. Radila sam kao anesteziolog i, uz normalne dane, imali smo i dežurstva, njih od šest do osam mjesečno, a u doba godišnjih odmora i do 12. Sve je to bilo normalno i nitko se nije žalio na posao. No umor se u meni tijekom godina akumulirao, a uz to sam, u sveopćoj jurnjavi, većinu vremena koje sam provodila u bolnici živjela na nezdravoj i jednoličnoj hrani: mlijeku, keksima i crnoj kavi.

Tijekom prijepodneva potkoljenice su me nastavile peći, a onda sam odjednom primijetila ljubičasta točkasta krvarenja, mi ih zovemo purpura. Prvo sam mislila, ma proći će, nije to ništa, a onda poslijepodne dok sam se presvlačila u sterilnu odjeću za ulazak u operacijsku salu, pogledala sam si noge – bile su tamnoljubičaste! Kako bih smanjila upalu, navečer sam odlučila uzeti kortikosteroid. I dalje sam mislila da je to samo nešto prolazno...

Vaskulitis i reumatoidni artritis

Ujutro su moje noge bile skoro zdrave, a ja sretna. Ali budući da sam liječnik, duboko u sebi znala sam da to nije u redu, bila sam svjesna da je riječ o upalnom procesu u tijelu i da bi se mogao proširiti. No bila je subota i pitala sam se – kamo krenuti?
Iako sam medicinar, nekako sam mislila da nije u redu da sama sebe liječim jer bih mogla biti subjektivna, zato sam trebala nekog da realno ocijeni situaciju. Osim toga, ja sam bila za hitne slučajeve, operacije, teške bolesti, ovo nije bila moja domena.

Krenula sam u dobro znanu bolnicu, kliniku. Prijavila sam se na šalter, rekla im da sam kolegica i, stvarno, pozvali su me brzo. Pregledao me mladi kolega, ispitivao me. Liječnička anamneza sastojala se samo od preboljenih bolesti i bolesti u obitelji, bila je prilično štura. Nitko me nije pitao jesam li na poslu ili kod kuće imala kakvih problema. A bilo je u to vrijeme mnogo toga nakupljenog u meni – majstori su samo bili vrh ledene sante, a u podlozi je bilo puno nezadovoljstva radnom okolinom, nelogičnostima, besperspektivnom budućnosti i puno loše energije.

U tom trenutku ni ja sve to nisam povezala sa svojim fizičkim simptomima i dijagnozom koju sam naposljetku dobila – autoimunom bolesti pod imenima vaskulitis i reumatoidni artritis. Kao pravi liječnik, otklanjala sam mogućnost da je moja bolest nastala jer sam samu sebe zanemarivala i loše tretirala.

99 posto ljudi zna točno zašto se razboljelo

Danas znam da je moja bolest bila posljedica loše prehrane, nakupljenog stresa i sveopćeg nezadovoljstva. Bila je to jedna velika opomena. Nedavno sam u knjizi njemačkog naturopata Lothara Hirneisea pročitala da bi on svakom pacijentu koji je bolovao od maligne bolesti i koji je dolazio kod njega po pomoć postavio obično pitanje: „Zašto ste dobili tumor?“ I u više od 99% slučajeva ljudi su točno znali odgovor. Da me netko u to vrijeme pitao znam li zašto sam se razboljela, možda bih i ja znala odgovor. Ali liječnici, mahom ugledni imunolozi koje sam u to vrijeme posjećivala, baš kao i ja, nisu razmišljali na taj način.

Ostali članci