Živjeti zeleno

Za gotovo sve dobre navike koje nosimo kroz život na mnogo su načina zaslužni naši roditelji, bake, djedovi, učitelji. Naučili su nas kulturi ophođenja s ljudima, pristojnom ponašanju za stolom, radnim navikama i više-manje svemu onome što nas oblikuje kao osobe. No neke navike nisu nam prenijeli, ne zato što nisu htjeli, nego stoga što to nije bilo potrebno, barem ne u to doba. Naši su preci živjeli u vrijeme kad pojam globalno zatopljenje nije ni postojao, kad nitko nije znao što su to GM biljke, a kamoli da su zastupljene u hrani koju kupuju. To je bilo vrijeme kad je pitka voda bila nešto što se samo po sebi podrazumijeva, a nafte je bilo u izobilju. U takvoj se percepciji priroda oslikavala kao neiscrpna hraniteljica i činilo se kao da će trajati vječno. No zapuhali su neki novi vjetrovi i za sobom ostavili bajku vječnog napretka i blagostanja, a nama zebnju i strah od budućnosti. Hoćemo li poduzeti nešto i mijenjati svoje navike ili ćemo se i dalje ponašati neodgovorno, kao da je to nečija tuđa briga?

Novo doba

S ekrana umilna nam lica nude proizvode za koje ne možemo dokučiti od čega su napravljeni. Umotani u primamljive ovitke pozivaju nas da ih kupimo i jamče nam da su baš njihovi tvorci mislili prije svega na naše zdravlje, a tek potom na zaradu. Proizvodi koji ni po obliku, a ni po boji ne upućuju na prirodne sastojke, stvorili su cijele generacije ljudi koji su naprosto izgubili kariku koja ih povezuje s okolišem. Stvorili su čovjeka otuđenog od prirode, kulture koja iz nje proizlazi, tihe meditacije o vlastitu postojanju, a naposljetku i od samoga sebe. Nastao je postindustrijski čovjek s novim navikama, beživotni konzument koji je zamijenio stvaraoca.

Što zapravo kupujemo

Kad zalutam u neki veliki trgovački centar, teško mogu povjerovati da danas ima gladnih u svijetu. Gomile ljudi provode vikende tumarajući poput mrava među beskrajnim policama. A na njima se nalazi povrće i voće iz najudaljenijih krajeva svijeta. Kivi, mango, papaja, kivano – sva ta pomalo nerazumljiva imena griju srca ljudi u hladnim zimskim mjesecima stvarajući privid obilja i sigurnosti. Pa ipak, iza tog šarenog biljnog teatra krije se najveća prevara suvremenog društva. Njezino je ime poljoprivreda i, kao što sama riječ privreda kaže, mnogo joj je važnija proizvodnja novca od proizvodnje hrane.

U samo jednom ananasu ili papaji sadržana je cijela računica koju mi ne vidimo. U cijenu koju plaćamo ugrađene su vrijednosti uzgoja biljke, marža nakupca, cijena prijevoznika i rabat trgovca, a da ne govorimo o cijeni koju zbog upotrebe pesticida i umjetnih gnojiva plaća priroda. I sve to zato da bismo zimi uživali u grickanju svježeg ananasa. Je li nam to baš tako potrebno? Nekad smo kao djeca znali krišom u tami smočnice uživati u bakinom kompotu, jeli smo suhe smokve i šljive, a u podrumu na prostirci od slame čuvali stare sorte jabuka.

Sve su to okusi koje pamtimo, i to ne zato što druge nismo mogli imati, nego zato što su ti plodovi prirodno dozreli u našem okolišu, s njima smo živjeli i bili su dio naše vrtne kulture. To je prava povezanost s prirodom s kojom smo rasli i koja nas je odredila za budućnost. I upravo ta raskinuta veza vidi se u činjenici da vikendom više ne boravimo u prirodi, nego u predimenzioniranom zatvorenom prostoru, u galeriji prirodnih proizvoda koje nam na policama serviraju trgovci, umjesto da im se divimo u vrtu ili na grani nekog stabla. Za nas su to postale male stvari, a mi smo kao ljudi informacijskog doba stvoreni za velike ideje i ne pristajemo ni na što manje.

Dobre male navike

Ja se, naprotiv, želim baviti tim malim stvarima. Želim u svoj život unijeti dobre male navike: šetnju prirodom, vrtlarenje, zdravu hranu. Želim uživati u ljepoti dozrijevanja crvene rajčice, bujanju krastavca, veličanstvenom ljeskanju jutarnje rose na cvijetu dragoljuba, iznenadnom susretu s jelenkom ili treperenju zelene raži pred kišu. Sve 3D simulacije i klimatizacije trgovačkih centara ovoga svijeta nisu dostojne samo jednog trenutka provedenog u tišini prirode.

Ondje je čovjek u snažnom kontaktu s vlastitim korijenima i uvijek u živom dijalogu sa samim sobom. Dok sjedimo u šumi, oko nas se neprimjetno odvija najljepša harmonija svih prirodnih principa. U proljeće i ljeto drveće lista i obogaćuje prirodu kisikom, u jesen požutjeli listovi padaju na šumsko tlo i pretvaraju se u plodnu zemlju u kojoj žive mnogi mikroorganizmi, gljive i šumske biljke. Kakva jednostavnost, a opet veličanstvenost. Priroda nam pruža takve lekcije gdje god se okrenemo. Moramo samo širom otvoriti oči.