Prehrambeno bogatstvo bundeva i savjeti za uzgoj

Ova velika obitelj vrlo raznolikih članova dugo je bila nepravedno zapostavljena, no, srećom, dobiva mjesto koje zaslužuje svojim prehrambenim bogatstvom te zdravstvenim koristima koje donosi. I s gurmanske strane postoje bezbrojni razlozi da uživamo u ovim dugotrajnim plodovima, koji usto mogu biti i prekrasna dekoracija

Pepeljuga i njena kočija

Ovo zanimljivo plodovito povrće uvelike nam može obogatiti jelovnik i pridonijeti zdravoj prehrani. Iako se u nekim zemljama stoljećima koristilo u tradicionalnoj kuhinji i medicini, u našim je krajevima bilo poprilično zanemareno i ponajčešće se smatralo hranom za siromašno stanovništvo i stoku.

Bundeva će mnoge od nas podsjetiti na bajku o Pepeljugi i njezinoj kočiji koja je nastala dodirom čarobnoga štapića dobre vile koja je to priprosto povrće u tren oka pretvorila u raskošnu kočiju za siromašnu djevojku. Nešto se slično posve spontano dogodilo i u današnje vrijeme – doduše, bez čarobnoga štapića. Kada su nutricionisti otkrili kakvo prehrambeno bogatstvo skriva ovo povrće, svi su ga počeli gledati drugim očima. Postalo je mnogo zanimljivije i sve se više počelo koristiti na najrazličitije načine.

Porastom popularnosti svake su godine sve dostupniji i novi, po mnogočemu zanimljivi kultivari. U mnogim se zemljama održavaju raznovrsni festivali, izložbe i natjecanja na kojima se može vidjeti sva raskoš izgleda, boja i veličina ovih plodova – od posve malenih, čija se težina bilježi u gramima, do onih golemih koji su teški više od 300 kilograma! Kako plodovi mogu stajati dulji niz mjeseci, mogu se nabaviti u trgovinama gotovo cijele godine, a u vrtovima ih ubiremo od ljeta do prvih mrazova.

Omiljene vrste

Buče, bundeve i tikve pripadaju velikoj porodici tikvenjača (Cucurbitaceae) gdje se nalaze i njihovi bliski srodnici poput krastavaca, dinja i lubenica. Uglavnom potječu iz zemalja Srednje Amerike. Podjela i prepoznavanje nisu nimalo jednostavni jer postoji nekoliko jestivih vrsta te veoma mnogo kultivara i križanaca koji nerijetko nastaju prirodnim križanjima, osobito ako ih je više posađeno u neposrednoj blizini. Tada plodovi odmah nakon oprašivanja mogu biti vrlo raznoliki, što otežava određivanje. Usto, često vlada zbrka oko naziva jer se isti nazivi koriste za različite vrste (tikve, buče, bundeve), a postoje i mnogi narodni nazivi. Gruba se podjela svodi na ljetne i zimske tikve.

Ljetne vrste i kultivari dozrijevaju već ljeti i treba ih odmah upotrijebiti zbog tanje kože plodova. Uglavnom se jedu mlade. Pod latinskim nazivom Cucurbita pepo obično se kriju razne obične, stočne ili poljske tikve (buče), ukrasne i jestive tikvice te patišoni. Vrste roda Lagenaria (sicilijanska lagenarija te šef ili vrg) zanimljiva su oblika – duguljaste ili u obliku bočica.

Zimske vrste i kultivari dozrijevaju od ljeta do jeseni i imaju mnogo deblju koru koja im omogućava dugotrajno skladištenje – sve do sljedećega ljeta. Njih uglavnom i ubiremo u posve zrelome stanju jer se jedino tako mogu dugo sačuvati. Najpoznatije su vrste Cucurbita maxima, kojoj, među ostalima, pripadaju turkinja (misirača), golice (uljna bundeva) i Hokkaido; Cucurbita moshata ili muškatna tikva (primjerice Butternut); Cucurbita mixta (zimska buča ili tikva) i Cucurbita ficifolia (smokvolisna tikva).

Važni nutrijenti

U jesen su nam najzanimljivije navedene zimske vrste koje je nakon branja i prije spremanja na stalno mjesto potrebno malo prosušiti. Za to će se vrijeme izvrsno uklopiti u neke dijelove vrta i doma te poslužiti kao prekrasna jesenska dekoracija. Oblici plodova veoma su zanimljivi i raznoliki: okrugli, spljošteni, izduženi, kruškoliki, zavrnuti, rebrasti ili čak nepravilni, a kora u nijansama bijele, žute, zelene te narančaste boje ili čak prošarana. Meso plodova može biti u nijansama bjelkaste, zelenkaste, žute ili narančaste boje, a okus mesa osebujne arome različita intenziteta te manje ili više slatkast.

Od nekih vrsta sve se češće radi brašno. Meso ovog povrća sadrži malo ugljikohidrata i bjelančevina, no ima visok udio vode i vrijednih prehrambenih vlakana pa se preporučuje svima koji žele izgubiti višak kilograma. Sastav ovisi o vrsti i kultivaru, no plodovi uglavnom sadrže brojne vitamine B skupine, C, E i K te mnoštvo minerala, a od antioksidansa najznačajniji su rutin, lutein i zeaksantin. Zahvaljujući tim hranjivim tvarima, konzumiranjem buče snaži se imunitet, umiruju upalni procesi, povoljno djeluje na srčano-krvožilni sustav, koncentraciju, pamćenje i vid te pomaže u očuvanju zdravlja probavnog, mokraćnog i reproduktivnog sustava.

Bučine sjemenke i ulje također sadrže vrijedne tvari: vitamine A, E, C i K, neke vitamine B skupine, bjelančevine, omega-3 i omega-6 masne kiseline, magnezij i cink te druge korisne spojeve. Osim što i oni jačaju imunitet te zdravlje reproduktivnog i mokraćnog sustava, umanjuju povećane razine masnoća u krvi, a ulje se može upotrebljavati i za njegu oštećene kože.

Pažljiva sadnja

Primjena u kulinarstvu veoma je raznolika: buča se rijetko upotrebljava sirova pa se ponajčešće kuha, pirja ili peče te takva koristi u slanim i slatkim jelima, kojima daje osobitu aromu i vlažnost. U slatkim jelima (kolači, torte i razne slastice) izvrsno će se sljubiti sa sastojcima poput orašastih plodova, sjemenki, meda, cimeta, limuna, naranče, đumbira i vanilije. Jestive su i zdrave zrele sjemenke, samo treba ukloniti tvrdi sjemenski omotač. Za razliku od ostalih vrsta, buče golice nemaju taj tvrdi omotač i mnogo se više upotrebljavaju kao grickalice i za izradu ulja.

Buče, bundeve i tikve su penjačice koje na dugim stabljikama uz velike listove nose vitice kojima se prihvaćaju za potporanj. Iako će biljke lijepo izgledati u vrtu kada pužu po tlu i zauzimaju veliku površinu, možemo ih posaditi uz čvrst potporanj pa će postati raskošne ukrasne penjačice. Za to može poslužiti čvrsta žičana mreža ili ograda (čak i balkonska), ali i pergole (brajde), razni stalci i potpornji poput tronožaca i stupova. Biljke koje rastu okomito zauzimaju mnogo manje prostora i mnogo se bolje prozračuju pa su manje osjetljive na bolesti i štetočine.

Savjeti za uzgoj

Možemo ih posaditi i u posude, samo im treba osigurati dovoljno zemlje, a ljeti mnogo vode i hranjiva. Biljke ponajčešće sijemo izravno u vrt, na stalno mjesto jer dosta teško podnose presađivanje. Najbolje je posve osunčano mjesto zaštićeno od hladnoće i vjetra. Vole duboka vlažna, ali ne vodom natopljena prozračna i mrvičasta tla neutralne reakcije s ponešto ilovače. Tlo treba biti duboko prekopano, usitnjeno i obilno prihranjeno zrelom organskom tvari (kompost ili stajski gnoj).

Najsigurnije je sijati ih u svibnju, kada nestane opasnost od mraza. Ovisno o kultivaru, razmaci između biljaka trebaju biti od 60 do 150 centimetara jer su biljke iznimno bujne i imaju veoma duge vriježe (stabljike). Sjemenke sijemo u redove ili jamice na dubinu od nekoliko centimetra, zatrpamo ih zemljom i dobro zalijemo. Uzgojimo li biljke ranije u kući u posudicama ili kupimo presadnice, prilikom presađivanja na stalno mjesto nježno ih izvadimo iz posudice tako da što manje uznemirimo korijen. Kada biljkama osiguramo najbolje moguće uvjete, neće toliko biti podložne bolestima i štetnicima te će obilno roditi.

Irena Biličić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci