Božićno drvce s karakterom

Najljepša sjećanja obično vežemo uz posve jednostavne, svakodnevne trenutke. Jedan od takvih trenutaka za mene je nedjeljni povratak iz mog vrta, kada predvečer, umorna od vrtlarskih poslova, gledajući kroz prozor automobila utonem u maštu i razmišljanje.

Tada se osjećam opušteno i lijepo, svjesna da me kontakt sa zemljom i biljkama napunio energijom i da sam cijeli dan radila nešto korisno i dobro. Možda upravo zahvaljujući takvom osjećaju, u tim trenucima razmišljam drukčije nego inače. Tako je bilo i jedne sasvim obične zimske nedjelje prije nekoliko godina, kada sam na putu prema kući ugledala rasadnik prepun božićnih drvaca i rastužila se.

Podsjetila su me na dolazak Božića i trenutak kada će biti posječena, natovarena na kamione i odvezena na neku daleku tržnicu. Iza njih će tada ostati samo pusta zemlja iz koje će viriti panjevi koje korijenje više neće moći hraniti.

Žrtvovanje stabla

Moram reći da već odavno nisam među onima koji duh Božića povezuju s pomalo poganskim žrtvovanjem nekog živog bića, pa makar to bilo i samo stablo. Jer misliti da je jedna smreka stara pet, deset ili petnaest godina „samo stablo“, može tek netko tko nikada u životu nije posadio nijednu jedinu biljku i tko ne zna koliko je truda, njege i vremena potrebno za njezin uzgoj.

Naravno, alternativa već odavno postoji, pa mnogi koji razmišljaju poput mene kupuju isključivo živa drvca posađena u posude. Naizgled to je dobra odluka, jer drvce će nastaviti živjeti i poslije blagdana, a kada dođe proljeće, možda čak i u nekom vrtu. U prvi mah čini nam se da smo ekološki osviješteni i da činimo nešto dobro za prirodu jer sadimo jedno drvo. No u pravu smo sve do trenutka kada promislimo o tome koliko smrêkā može stati u jedan prosječan vrt, i je li to vrsta koja pristaje svim podnebljima i ambijentima. Na kraju krajeva, u što će se u budućnosti pretvoriti vrtovi u kojima su donedavno rasle jabuke i šljive? Pa dobro, reći će neki, posaditi ćemo ih onda u šumu…