Intervju dr. Peter Levine: Od traume do unutarnjeg mira

Peter Levine je desetljeća svog rada i istraživanja posvetio razumijevanju traumatičnih iskustava i otkrio da ih je moguće razriješiti jedino inteligencijom tijela, a ne snagom uma. To svojstvo dijelimo sa životinjama, naglašava, i od životinja, stoga, trebamo učiti. Njegova metoda Somatic Experiencing tisućama je donijela oslobođenje od patnje. Donosimo intervju s ovim stručnjakom...

Dr. Peter Levine u lipnju je u Hrvatskoj održao uvodni trodnevni seminar o svojoj metodi te privukao terapeute iz mnogih zemalja. Uvod je to u školu Somatic Experiencinga koja će se od veljače 2018. održavati u Zagrebu pod vodstvom vrhunskih i iskusnih edukatora o ovoj metodi

Dr. Peter Levine u lipnju je u Hrvatskoj održao uvodni trodnevni seminar o svojoj metodi te privukao terapeute iz mnogih zemalja. Uvod je to u školu Somatic Experiencinga koja će se od veljače 2018. održavati u Zagrebu pod vodstvom vrhunskih i iskusnih edukatora o ovoj metodi

Trauma ne zaostaje u sjećanju nego u živčanom sustavu

Somatic Experiencing (SE), tjelesno orijentiranu psihoterapijsku metodu, pomalo je teško dočarati nekome tko ga nije probao. No nakon što sam sudjelovala na dvije radionice bazirane na ovoj metodi i osobno upoznala njezinog tvorca, američkog znanstvenika i doktora medicinske biokemije i psihologije dr. Petera Levinea koji je metodu razvio prije 30-ak godina, a danas je prakticira oko 20 000 terapeuta diljem svijeta, shvatila sam koliko je moćna i sveobuhvatna.

Dr. Peter Levine tvrdi da traume ne zaostaju u našem sjećanju pa ih zato i ne možemo razriješiti razgovorom, tj. klasičnom psihoterapijom. On smatra, i svojim znanstvenim radom potkrepljuje, da se traume kriju u našem živčanom sustavu u obliku blokirane energije. Stoga se ove teškoće mogu ukloniti suptilnim radom s tijelom pri čemu se ponovo uspostavlja ravnoteža živčanog sustava – nekad i desetljećima nakon nemilih događaja.

Dolazak u Zagreb i uvod u školu

Zahvaljujući višegodišnjim nastojanjima terapeutkinje Somatic Experiencinga Tatjane Kaurinović, koja je i sama doživjela strahote rata u Sarajevu, i njezine udruge Somatic and expresive arts international te Lidije Delić, voditeljice učilišta terapijskih vještina Galbanum, dr. Peter Levine je u lipnju došao u Hrvatsku i održao uvodni trodnevni seminar o svojoj metodi te privukao terapeute iz mnogih zemalja.

Uvod je to u školu Somatic Experiencinga koja će se od veljače 2018. održavati u Zagrebu pod vodstvom vrhunskih i iskusnih edukatora o ovoj metodi. Škola je namijenjena stručnjacima svih profesija usmjerenih pomaganju ljudima – od liječnika, psihoterapeuta, medicinskog osoblja, fizioterapeuta do ljudi koji rade s tijelom ili prakticiraju komplementarne holističke pristupe zdravlju.

Kako biste objasnili Somatic Experiencing osobi koja nikad nije išla na bilo kakvu terapiju, a potrebna joj je?
Somatic Experiencing doslovno znači doživljavanje tijela, no to se ne odnosi samo na tijelo u anatomskom smislu nego na živuće tijelo, ono koje vibrira. Nekad se smatralo da je trauma nešto što se dogodi u mozgu pa je to stoga poremećaj mozga – i usput ne slažem se s tim nazivom poremećaj, ja to zovem ozljedom. U svakom slučaju, to ima više veze s nečim što tijelo čini. Dakle, ako svjedočite nečemu što je zastrašujuće ili ugrožavajuće, vi ustuknete, zadržite dah, dijafragma se zgrči.

Sjećam se da sam, baš prije nego što sam došao ovamo, vidio slike žena koje su tijekom rata prelazile ulicu, čini mi se, u Sarajevu. Nakon što se dogodila eks­plozija, njihova ramena bi se podigla i one bi otrčale natrag na rub ulice. Kratko bi pričekale i pokušale opet. I opet bi se povukle zbog pucnjeva. Treći i četvrti put su uspjele prijeći, ali njihova ramena se više nikad nisu spustila. Ideja Somatic Experiencinga je kreiranje novih iskustava u tijelu koja su suprotna prepadu, ukrućivanju tijela, kolapsu i bespomoćnosti koji u nama zaostaju dugo nakon što se trauma dogodila.

Ideja nije ponovno proživljavanje traume, što se događa u mnogim psihoterapijskim pristupima, nego stvaranje nove mogućnosti. Kad to uspijemo napraviti, efekti traume počinju popuštati svoj čvrsti stisak i u mnogim slučajevima potpuno nestanu, katkada čak u nekoliko minuta. Ponekad osoba koja je vrlo traumatizirana veoma brzo otpušta traumu i njezine posljedice jer slijedi inteligenciju tijela.

Somatic Experiencing - ljekovita moć instinkta

Je li to slučaj, primjerice, s mladom ženom na seminaru s kojom ste radili, a koja je imala traumatično iskustvo u djetinjstvu kad su je druga djeca zaključala u malu, mračnu prostoriju. Ona je nakon terapije ispričala da joj je sjećanje na taj doživljaj postalo izvor snage, umjesto traume. Kako je to moguće?
Da, to je uobičajeno u Somatic Experiencingu. Za kratko vrijeme mi tijelu damo novu iskustvo. Naučimo ga da završi sa starom traumom. Da je ova mlada žena kao dijete, kad je bila zaključana, gurnula vrata i izbeljila se djeci, to bi bila ta snaga, ali ona nema takvo sjećanje. Zato smo ga mi kreirali i ona sada više nema staro sjećanje. Ono je nestalo.

Kako možemo zadržati ta nova iskustva koja dobijemo u terapiji? Naime, naviknuti smo na određene tjelesne reakcije koje doživljavamo pod stresom i godinama reagiramo isto. Kako u sebe ugrađujemo ta nova iskustva, tj. nove tjelesne odgovore na neugodne situacije?
To je odlično pitanje. Ali nisam siguran da vam mogu dati precizan odgovor, osim da morate uključivati svjesnost i obraćati pažnju da svjesno primjenjujete novu reakciju dok tijelo ne nađe novu ‘normalu’. Pritom je važno znati da nam se nove tjelesne reakcije, koje naučimo putem SE-a, automatski čine ispravnima i dobrima. Kad imamo to novo tjelesno iskustvo vezano uz stresnu situaciju, pomislimo: ‘Oh, ovako bi to trebalo biti!’ I onda to želimo zadržati. Kad se nekome ponovo dogodi da se ukruti ili stisne zbog stare reakcije, sjetit će se: ‘Aha, ovo nije dobar osjećaj.’ Metoda je bazirana na osvještavanju, ali onda osoba treba svakodnevno vježbati da ide u tom novom smjeru.

Možemo li, međutim, svojim navikama i uvjerenjima, unatoč SE terapiji, ponovo oživjeti traumu?
Pokušajte ovu vježbu: isprepletite prste obje ruke kako to inače radite. To vam se čini prirodno. A sad ih isprepletite tako da suprotan palac i ostali prsti budu  gore u odnosu na prethodnu vježbu. Kakav je to osjećaj? Većina ljudi će reći da nije dobar. Ali ako to radimo dva tjedna, ispreplitanje prstiju na suprotnu stranu od uobičajene postat će nam prirodno, a onaj drugi način koji smo prakticirali godinama – čudan.

Drugim riječima, kad nam je tijelo jako dugo u položaju koji je izazvala trauma, to se počinje činiti normalnim, prirodnim i ispravnim. Ali kad se drugo iskustvo tijela pojavi, što se postiže Somatic Experiencingom, te to iskustvo uspijemo zadržati nekoliko tjedana, sve se promijeni. Nije isto sa svakom osobom, ali kad imamo novo iskustvo i ono je ugodno, više nismo zainteresirani za ono staro.

Također, do određene mjere radimo i na uvjerenjima. Ali tu radimo s onim što zovem ‘odozdo prema gore’ procesima. Najprije gledamo što se događa u tijelu jer se tu manifestira trauma, ali također promatramo i misli osobe, njezina uvjerenja. Jedna od najčešćih terapija za traumu je kognitivno-bihevioralna terapija. Tom se terapijom osobi pokušavaju usaditi druge misli, ali kad je riječ o traumi, to je neučinkovito.

Može biti od pomoći, ali samo kratkoročno zato što senzacije i osjećaji vezani uz traumu još postoje u tijelu. Drugi je čest tretman da se osoba dovede u poziciju da nanovo proživljava traumu, više puta nanovo. To se zove produljeno izlaganje*. Primjerice, u jednom su slučaju ljude tijekom osam tjedana u bolnici poticali da nanovo proživljavaju svoja traumatična iskustva i moglo se vidjeti da ljudi sve više kolabiraju.

Onaj koji ih je intervjuirao na kraju ih je pitao: ‘Je li ovo pomoglo?’ Oni autoritetu nisu htjeli reći da nije, nego su rekli: ‘Valjda’, ali na njihovim se licima vidjela izmučenost. Vidjelo se da su uništeni terapijom. Na kraju su bili u puno gorem stanju nego na početku. Naš se pristup, dakle, ne temelji na tome da pokušavamo promijeniti misli ili ponašanja osobe ili da odgovorimo osobu od njene ljutnje, ovdje radimo do trenutka dok se unutarnje iskustvo samo od sebe ne promijeni.

Gdje u čovjeku "živi" trauma?

Somatic Experiencing je najprije razvijen za osobe koje su pretrpjele teške traume poput rata, prirodnih katastrofa, ali i napada ili teških nesreća. No pokazalo se da SE funkcionira i kad je riječ o raznim svakodnevnim psihološkim opterećenjima. Možete li, međutim, primjenjivati SE i raditi s osobom ako uopće ne znate koja je njezina trauma?
Apsolutno, jer kad radim s ljudima, ja zapravo ne radim s traumom, nego s tim ljudima kao cjelinom. Naravno, i traume su važne jer daju potpuniju sliku, ali uvijek, baš uvijek mogu raditi s bilo kime tko ima bilo kakav simptom - fizički simptom, emocionalni simptom, nekakav okidač...

Poznato je da više ne putujete puno, a posebno da ne održavate seminare za početnike kao što je bio ovaj u Zagrebu. Kako to da ste odlučili doći u Hrvatsku?
Na kraju rata prisustvovao sam mirovnoj konferenciji u Hrvatskoj i vrlo su me dirnuli ljudi koje sam upoznao. Bili su to ljudi iz Hrvatske, Bosne, Srbije... Već oko 30 godina ne vodim uvodne seminare za Somatic Experiencing, samo napredne, ali okolnosti su se poklopile. Tatjana Kaurinović je zatražila da to napravim prije nekoliko godina i rekao sam da ću razmisliti, što je zapravo značilo ne (smijeh). No dobio sam njezine upite više puta.

I sada su se okolnosti poklopile, shvatio sam da imam tjedan i pol između dva programa koja vodim u Švicarskoj pa sam rekao: ‘Zašto ne, blizu je.’ Pomislio sam kako je ovo prilika da se vratim i vidim kakvo je sada stanje, 20 i više godina nakon rata. Više ljudi s kojima sam radio ovdje bilo je direktno izloženo bombardiranju, a mnogi od njih i seksualnom zlostavljanju. Mnogi ljudi imaju tešku pozadinu. Impresioniran sam inteligencijom ljudi koje sam susreo, primarno iz Hrvatske i Bosne.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci