Sigurno dijete – sigurna osoba

Mnogi roditelji smatraju da se djeca trebaju što prije 'očeličiti', vjerujući da će tako postati jača i sigurnija u sebe. Iako to izgleda logično, nije tako. Djeca u predosobnom razvoju, u prve tri-četiri godine, ne bi smjela osjećati nesigurnost jer izrastaju u nesigurne osobe. Zato, nemojte ostavljati bebu da plače...

Želim da si sretan

Što želimo svome djetetu, odnosno u kakvu osobu želimo da izraste? To je pitanje koje katkad na predavanjima postavim roditeljima, a odgovori koji slijede obično me jako razvesele. Uglavnom današnji roditelji (barem oni koje upoznam na predavanjima) žele da im djeca sutra budu sretna, sigurna u sebe, da imaju dobre odnose s drugima, da prirodno nose mir u sebi i sl. To je velik odmak od ideja starijih naraštaja, gdje je ideal bio da budu poslušna i poštuju starije, da budu dobri učenici, a tek onda možda i nešto više od toga.

Današnjim roditeljima, uz ispravne namjere i ideje, još samo nedostaje jasnija vizija roditeljstva koje kao rezultat daje osobine koje obično žele. Problem je što u tom zadatku gotovo i nemaju prethodnike, u biti su pioniri, a mnogi se jako trude i muče shvatiti koji su to preduvjeti djetetova optimalnog psihičkog razvoja.

Sigurnost je važna za osamostaljivanje djece

Novije znanstvene spoznaje jasno ukazuju na to da je preduvjet za sazrijevanje osobnosti postojanje stanja duboke povezanosti s roditeljem, o čemu sam već pisao. Ovom bih prilikom želio istaknuti sigurnost, jednu od primarnih potreba što čine maternicu psihičkog razvoja djeteta. Sigurnost nije isto što i bliskost i ne može se njome nadomjestiti. Mnoga djeca imaju roditelje s kojima su bliska, ali su prožeta nesigurnošću i ne uspijevaju se odvojiti od njih prirodnim procesom separacije jer nisu uspjela usvojiti osjećaj sigurnosti kako bi se mogla osamostaliti.

Nemojte ostavljati bebu da plače

Jedna od primarnih potreba koje čine privrženost jest sigurnost da će roditelji uvijek biti tu kad ih trebam. Dijete koje emotivno nije povezano s roditeljima osjeća se izgubljeno u svijetu i prožeto je užasnim strahom da neće preživjeti ako se netko o njemu ne bude brinuo. Pritom nije ni približno dovoljno da djeca budu nahranjena i presvučena da bi bila zadovoljna i osjećala se sigurno. Sigurnost i povjerenje koji im trebaju rezultat su iskustva da roditelj pravovremeno i precizno odgovara na potrebe, zahtjeve i poruke koje beba šalje.

Beba plakanjem izražava svoje primarne potrebe, a njihovo namirenje daje joj osjećaj da je svijet dobro mjesto gdje za nju ima dovoljno onoga čega treba. Ostavljanje bebe da plače kako bi naučila da ne traži previše i odviknula se od plakanja jako povređuje i ostavlja dalekosežne posljedice. Djeca s takvim iskustvom usvajaju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u roditelje, pa su manje poslušna kada odrastu. Naime, ako dijete stekne povjerenje u roditelja da je tu kada ga treba, vjerovat će mu i kada roditelj bude nešto tražio od djeteta i postavljao zadatke. To dijete osjeća da je uz takva roditelja sigurno, može mu se prepustiti i želi mu biti poslušno.

Mi možemo s tobom izići na kraj

Dijete mora vjerovati da je roditelj dovoljno jak, da se može nositi sa sobom i svojim emocijama, ali i s djetetom i njegovim emotivnim ispadima. Zbog toga djeca često provociraju roditelje dovodeći ih do krajnjih granica, što roditelji najčešće pogrešno shvaćaju. Svemu je tome cilj da se uvjere da se možemo nositi s njima i da smo dovoljno jaki da bi nam se mogli prepustiti. Nikada djetetu ne bismo trebali poslati poruku da nam je preteško, da nas boli glava od njega, da je nepodnošljivo, da ne možemo više s njim...

Poruka mora biti – mi te možemo "hendlati", nisi nam previše i znamo što nam je raditi i što je dobro za tebe. Dijete kao da u sebi kaže – moji roditelji imaju sebe, imaju svoj stav, znaju što rade i što je dobro za mene, pa ću im se prepustiti i mogu im vjerovati. To vrijedi pogotovo u fazi "neću" oko druge godine života (terrible two), kada dijete postane nemoguće s prkosom i kontriranjem. Osobito tada želi osjetiti da se roditelj može nositi s njegovom novootkrivenom snagom i osobnošću u izrastanju. To je jedna od najtežih faza roditeljstva, ali ne mora biti teška ako je razumijemo.

Mama, hoće li se tebi nešto dogoditi?

Dijete će nas katkad zapitati: "Mama, hoće li se tebi nešto dogoditi?" Ili: "Hoćeš li i ti umrijeti?" Iako svi znamo odgovor na to pitanje, dijete ga u ranoj fazi ne treba znati jer mora nositi uvjerenje da će sve biti dobro, da smo mi tu i bit ćemo tu zauvijek za njih, da se mi brinemo i rješavamo sve, da nam mogu vjerovati, da nam pripadaju i da su željena, da ćemo ih zaštititi kad zatreba i podržati te da se uz nas nemaju čega bojati. Kad god dijete misli i osjeća da mora biti dobro kako bi zadržalo mamu blizu i bliskom, u njega se uvlači nesigurnost i nepovjerenje.

Stvaranje prostora sigurnosti, prepuštenosti i mira te slobode od zabrinutosti, straha i nesigurnosti najbolji je ulog u budućnost jer iz tog stanja u djetetu se događa prirodni rast, razvoj i sazrijevanje osobnosti.

Više na www.prirodnoroditeljstvo.com

Tomislav Kuljiš, centar Prirodno roditeljstvo

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci