Novi put nakon obiteljske tragedije

Nakon što je njezin život korjenito promijenila obiteljska tragedija, Dragica Kopjar krenula je neutabanim putem kojim ju je vodilo srce. Danas, pet godina poslije, postala je predana volonterka, predsjednica humanitarne udruge Plavi anđeo, učiteljica joge i gong majstorica. Otkrila nam je kako je uspjela ponovno zavoljeti život

Do prije nekoliko nisam ni sanjala o ovakvom angažmanu. Tada se nisam puno razlikovala od drugih zaposlenih majki koje rade po deset sati dnevno da bi svojoj djeci omogućile bezbrižan život i školovanje. Iako sam samohrana majka, to sam i uspijevala dugo godina svojim napornim radom, ali zato često nisam imala slobodnog vremena za djecu.

Život nakon tragedije

U mom su se životu, kao po nekom zakonu, svakih nekoliko godina izmjenjivale jako teške situacije, ali i one lijepe. Za svaku tešku situaciju uvijek sam mislila da je najteža i da gore ne može, sve do smrti mog sina. Tada se u meni sve slomilo. Prvi put, stojeći na mjestu tragedije, spoznala sam da više nikad neću biti ista osoba i da se ne mogu vratiti u svoj stari život.

Upravo onda, kada nam se čini da je život došao do kraja, da više ne možemo napraviti ni jedan korak dalje, onda kada nam se čini da život više nema nikakve svrhe, upravo to je prilika za novi početak. Ja sam je, smrću svoga 23-godišnjeg sina, iskoristila i sada imam osjećaj kao da živim neki novi život, potpuno drugačiji od onog prijašnjeg. Imam osjećaj kao da sam se ponovno rodila onog dana kada je duša mog sina napustila tijelo. A bilo je jako, jako teško.

Prevladala je ljubav

Bila sam puna boli i tuge zbog sina, proživjela sam najteže trenutke u životu, a onda sam počela raditi na sebi. Četiri mjeseca nakon tragedije otišla sam na oporavak u Istarske toplice još uvijek primajući infuziju. U miru i tišini, okružena zelenilom, u toplicama s ljekovitom sumpornom vodom polako sam se oporavljala. Prikupljala sam energiju i slušala svoje srce. Počela sam se buditi i osvješćivati svoju duhovnu misiju. Nakon toplica krenula sam na duhovni put po raznim školama i seminarima.

dragica kopjarPronašla sam se u sviranju gonga i produbila sam svoje dugogodišnje vježbanje joge. Kroz meditacije, tehnike disanja, kriye i zvuk pročistila sam tijelo od nakupljene patnje i boli, osvijestila sam ono što sam proživjela da ne bi ostalo zatomljeno duboko u meni. Važno je svaku emociju pro­živjeti, isplakati se kad za to imamo potrebe, dati si vremena, ništa ne forsirati. Mi sami najbolje znamo koliko možemo podnijeti, način na koji ćemo pokušati izvući se iz nečega i želimo li to uopće.

Idem u Afriku!

Nije imalo smisla vratiti se prijašnjem načinu života. Godinu i pol nakon tragedije dogovorila sam prekid radnog odnosa. U meni je tada prevladavala samo ljubav i su­osjećanje koje je raslo iz patnje i boli za sinom, te je jačala moja želja za humanitarnim radom i pomaganjem drugima. Tako mi je jedne večeri sinula ideja da odem u Afriku.

U Keniju sam otišla oporavljena i spremna pomoći koliko god budem mogla. Afrika mi je pomogla da svoju tugu i bol pretočim u ljubav prema svima. Mjesec dana volontiranja posvetila sam djeci u sirotištu, obilazila sam izbjeglički kamp i udaljena, zabačena seoca gdje nasred polja kukuruza žive rijetke, ali mnogočlane obitelji. Mnogima sam kupovala i nosila hranu. Uvjeti u kojima oni žive nezamislivi su za naše poimanje življenja. Spavanje na podu, bez struje, vode i toaleta, jedenje uglavnom kuhanog kukuruznog brašna s malo graha, kukuruza ili riže. A mnogi nemaju ni to.

Slijedila sam novi put

Kako sam mogla ostati ravnodušna nakon svega što sam vidjela u selima u Keniji?! Dva mjeseca nakon povratka osnovala sam humanitarnu udrugu Plavi anđeo. Ni sama ne znam kako sam to sve uspjela, izvana mi se činilo da sam još slabašna i da nemam energije, ali iznutra sam bila stabilna i jaka i ništa me nije umaralo. Kao da me je netko vodio točno onamo gdje trebam biti, nisam trebala razmiš­ljati, mučiti se pitanjima. Sve se slagalo jedno za drugim, nadovezivalo, a ja sam samo slijedila taj put. Udruga je napredovala iz godine u godinu.

Osim u Keniji, volontirala sam u Ugandi, Indiji i Nepalu. Sad se veselim prikupljanju donacija za naš veliki Projekt pitke vode u siromašnim selima u Ugandi i postavljanje plastičnih spremnika za pitku vodu s pročišćivačem ispred osnovnih škola. Tako će djeca moći ići u školu a ne kilometrima daleko po vodu, a i cijelo selo će imati od toga koristi i imati čistu pitku vodu.

Taj osjećaj činjenja dobrog djela ništa ne može zamijeniti i često se sjetim rečenice Majke Tereze - Ne možete nahraniti cijeli svijet, ali ako nahranite samo jednu gladnu osobu, imat ćete osjećaj kao da ste nahranili cijeli svijet.

Više o udruzi na www.plavi-andeo.hr

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci