Novi načini komunikacije s djecom

Kad dijete na nešto prisiljavamo, u njemu stvaramo otpor. Američki psiholog Marshall Rosenberg stoga zagovara drukčiju vrstu komunikacije

Iz ljubavi se rađa ljubav, iz nesigurnosti nesigurnost

Postoji bezbroj pristupa odgoju djeteta. Pročitat ćete na desetke tekstova i knjiga o ovakvoj ili onakvoj školi roditeljstva ili psihološkim smjerovima, koji u kolovozu savjetuju jedno, a u listopadu pročitate da možda nije sve tako ružičasto kao što su psiholozi prije tvrdili. Uvjerena sam da je dijete i način na koji ga odgajamo test naše prilagođenosti, sebi i svojoj okolini. Iz ljubavi se rađa ljubav, iz nesigurnosti se rađa nesigurnost.

Marshall B. Rosenberg, američki klinički psiholog s tridesetogodišnjim iskustvom i osnivač centra Komunikacija bez nasilja, ističe da je i upotreba samog termina „dijete“ tlo s kojeg lagano skliznemo jer pod tom riječju podrazumijevamo nekog tko je slabiji, prema kome uspostavljamo odnos autoriteta, i to često bez jake potkrijepljenosti vlastitim djelima. Prema djeci se odnosimo kao prema bićima kojima nešto treba iznova objašnjavati i upućivati ih, a ne kao prema osobama kojima zaista treba davati nedvosmislene razloge zašto od njih nešto tražimo.

Rosenbergova metoda

U sklopu radionice za roditelje Rosenberg je podijelio sudionike u dvije grupe, razdvojivši ih u dvije prostorije. Objema grupama dao je zadatak da napišu dijalog koji bi vodili u zamišljenoj konfliktnoj situaciji. Razlika je bila u tome što je jedna grupa pisala dijalog između sebe i svojega susjeda, a druga između sebe i svojega djeteta.

Kad su grupe spojene i dijalozi pročitani, sudionici su bez iznimke primijetili da su konfliktni dijalozi sa susjedom bili tolerantniji i u njima je bilo više razumijevanja i suosjećanja nego u razgovorima vođenim s djetetom. Rosenberg, naravno, ne predlaže da prestanemo koristiti termin „dijete“ za nekoga tko pripada toj dobnoj skupini, nego samo da pripazimo kako se djetetu obraćamo jer je ono prije svega ljudsko biće.

Sila stvara otpor

Potom dolazimo do pitanja: kako smo bili odgajani? Koje smo obrasce usvojili, kakav stav zauzimamo prema djetetu i kako utječemo na to da se ono ponaša na određeni način? Uglavnom smo od svojih roditelja i okoline usvojili mišljenje ili stav da roditeljstvo podrazumijeva način ophođenja koji će djecu natjerati da se ponašaju na određen način. Međutim, iskustvo roditeljstva, kao i ophođenja s drugim ljudima, pokazuje da svaki put kad se prema drugoj osobi postavimo kao autoritet koji zahtijeva određeno ponašanje, nailazimo kod nje na otpor bez obzira na to koliko ima godina.

Čini se da ono što savršeno dobro razumijemo kod sebe, ne možemo razumjeti kod drugih, pogotovo kod djece. Svaki put kad nekome pokušavamo nametnuti neko ponašanje, time u određenoj mjeri narušavamo autonomiju njegove osobnosti. Zašto bih željela povrijediti autonomiju svojeg djeteta kad ne želim da meni to čine drugi ili kad sama to ne činim svojim prijateljima ili kolegama?

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci