Mozak mladih

Ljudi koji proučavaju tinejdžere od davnina postavljaju pitanje: što oni to pobogu rade? Roditelji često vrlo slikovito izražavaju to pitanje. Znanstvenici to čine mnogo smirenije. Oni pitaju što može objasniti takvo ponašanje. Ali čak je i to samo način razmišljanja tipa: “Što ne štima s tom djecom? Zašto se tako ponašaju?” Samo pitanje zvuči kao osuda.

Adolescencija: uvijek problem

Vjekovima je većina odgovora na ta pitanja okrivljavala mračne sile koje djeluju samo na tinejdžere. Prije više od 2300 godina Aristotel je zaključio da “narav grije mlade kao što vino grije pijane muškarce”. Pastir u Zimskoj priči Williama Shakespearea volio bi da “nema dobi između desete i dvadeset treće godine ili da mladost prespava tu razliku; jer tada ne postoji ništa drugo nego se curama prave djeca, vrijeđa se stara čeljad, krade se, tuče…”

Njegova jadikovka slaže se s većinom suvremenih znanstvenih istraživanja. G. Stanley Hall, koji je formalizirao istraživanja adolescenata svojim radom iz 1904. godine Adolescencija: njena psihologija i njena veza s psihologijom, antropologijom, sociologijom, seksom, zločinom, religijom i obrazovanjem, vjerovao je da to razdoblje “bura i oluja” odražava starije, manje civilizirane faze ljudskog razvoja. Freud je na adolescenciju gledao kao na izraz mučnog psihoseksualnog konflikta, a Erik Erikson kao na najburniju od nekoliko kriza identiteta koje život donosi. Adolescencija: uvijek problem.

Takvo se razmišljanje nastavilo do kasnog 20. stoljeća, kad su istraživači razvili tehnologiju slikovne dijagnostike mozga, koja im je omogućila da mozak tinejdžera vide dovoljno detaljno kako bi mogli pratiti i njegov fizički razvoj i obrasce njegove aktivnosti.

Organizam samo uči pregovarati s onim što ga okružuje

Prve potpune serije skeniranja adolescentskog mozga u razvoju pokazale su da naši mozgovi prolaze kroz veliku reorganizaciju između 12. i 25. godine života. Mozak u tom razdoblju ustvari ne raste mnogo. Doseže 90 posto svoje pune veličine u dobi šestogodišnjaka, a povećanje glave nakon toga rezultat je zadebljanja kostiju lubanje. Ali tijekom adolescencije mozak prolazi kroz opsežnu preobrazbu, sličnu nadogradnji računalne mreže.

Ako taj razvoj teče normalno, postajemo bolji u uravnoteživanju poriva, želja, ciljeva, vlastitog interesa, pravila, etike, čak i altruizma, čija je posljedica složenije, ili barem razboritije, ponašanje. Katkad, međutim, osobito u početku, mozak taj posao radi trapavo. Teško je sve te kockice uskladiti.

Takvo shvaćanje adolescenata, iako ispravno, može biti teško prihvatiti – osobito roditeljima koji se nose s tinejdžerima u njihovim najnapornijim, tvrdoglavim ili jednostavno strašnim trenucima. Utješno je interpretirati problematično ponašanje kao znakove organizma koji uči kako pregovarati s onim što ga okružuje. Međutim, prirodna je selekcija stroga pa trenuci nepromišljenosti mogu izazvati tragične posljedice. Možda nema opasnosti da ćemo biti ubijeni u ritualnoj borbi ili da će nas pojesti leopardi, ali droga, alkohol, vožnja i kriminal uzimaju krvavi danak. Naša djeca služe se svojom prilagodljivošću usred malih ali strašnih rizika.

Cjeloviti prikaz funkcioniranja mozgova adolescenata i psihološki profil odrastanja potražite u listopadskom broju National Geographica Hrvatska.