Kakav ste roditelj? I kakav želite biti?

Stari i novi pristup

Temeljna pretpostavka starijeg (bihevioralnog) pristupa je da je dijete došlo na svijet kao prazna ploča i da njegovo ponašanje trebamo modelirati vanjskim utjecajima, odnosno, kažnjavanjem i nagrađivanjem, posljedicama, kritikama i pohvalama i tako formirati buduću osobnost. Obaveza je i odgovornost roditelja podučiti dijete prikladnom ponašanju.

Pretpostavka novijeg (razvojnog) pristupa roditeljstvu je da ponašanje djeteta izvire iznutra i da je određeno emocijama i instinktima nad kojima dijete još nema moć, nego se ponaša reaktivno (automatski) zato što još nije razvilo kapacitet za biranje svog ponašanja, za razumijevanje uzročno-posljedične veze, odnosno dijelovi mozga koji daju te sposobnosti tek su u razvoju.

Naime, emocionalni mozak, evolucijski stariji, dominantan je u prvim godinama i dijete doživljava svijet ponajprije kroz njega. Razvojni pristup želi razumjeti zašto je pobuđena neka emocija koja je natjerala dijete na određeno ponašanje. Promjena ponašanja postiže se djelujući na emocije koje dijete pokreću i tada poželjno ponašanje postaje djetetov izbor.

Dva tipa roditelja: kipar i vrtlar

Za bolje razumijevanje ova dva viđenja roditeljstva, neki autori kao metaforu uzimaju kipara i vrtlara kao dva tipa roditelja. Kipar, roditelj starog pristupa, želi oblikovati dijete (napraviti čovjeka od njega) i cilj mu je primjereno ponašanje djeteta. Pri tome prosuđuje što je prihvatljivo kod djeteta, a što nije, za određena ponašanja ga nagrađuje ili pohvaljuje, a za neprikladna kažnjava posljedicama ili kritizira.

Roditelj vrtlar želi podizati dijete tako da ga dovede do ostvarenja njegova punog ljudskog potencijala i zrele osobnosti. Pri tome mu daje svoju prisutnost, bliskost i održava povezanost, odnosno ispunjava primarne potrebe kako bi se prirodni razvojni procesi mogli odvijati. Dijete tada samoinicijativno usvaja poželjna ponašanja i pravila, promatrajući roditelja s kim je povezano te rado sluša i prihvaća inicijativu.

Većina literature o roditeljstvu još uvijek nudi metode, savjete i tehnike, ali ne i razumijevanje. Pri tome se dijete tretira kao objekt, a roditelj primjenjujući instrukcije u odnosu s djetetom gubi svoju autentičnost, što „izluđuje“ i zbunjuje djecu jer ona očajnički trebaju stvarni odnos i kontakt s roditeljem koji ima svoj stav.

Vrtlar se pita što ne valja sa mnom, a kipar što ne valja s djetetom

Kad se pojavi problematično ponašanje kod djeteta, roditelj vrtlar pita se što je to pogrešno u našem odnosu na što dijete reagira i zastane dok ne shvati što se događa, a onda miče prepreke daljnjem razvoju djeteta ili se postavlja kategorično ako dijete treba to iskustvo.

Roditelj kipar pita se što sad ne valja s djetetom i nastoji pritiskati i raditi više nad djetetom da ga popravi i promijeni mu ponašanje, želeći mu dati lekcije koje će sigurno zapamtiti i promijeniti ponašanje.

Roditelj vrtlar svjestan je da je dok traje problem i kriza u odnosu najvažnije da dijete bude sigurno kako to neće ugroziti njihovu povezanost. Ovo roditeljstvo zahtijeva više strpljenja i rada u prvim godinama, ali ima dugoročne posljedice za cjeloživotni odnos, a pogotovo za razvoj zdrave osobnosti.

Roditelj vrtlar jako dobro razumije nužnost postavljanja granica i uvođenja pravila, a čvrstim i autentičnim stavom daje djetetu mogućnost da se njegov sustav nauči nositi s frustracijom i razvije sposobnost adaptacije na neprihvatljive situacije koje će ga čekati u životu. Razumije da odlučno NE omogućava djetetu kontakt s autentičnom osobnom granicom roditelja, a kroz to ga dijete dublje upoznaje i ujedno uči postavljati sutra vlastite granice.