Danijela Martinović: Pišem jer me to iscjeljuje i zato što novinari uvijek izrežu ono što zaista želim reći

Nakon tri slikovnice i motivacijske knjižice ‘Think Pink’, pjevačica Danijela Martinović nedavno je predstavila svoju novu knjigu poezije ‘Šalabahter života’. To je knjiga intimnih zapisa koje je Danijela napisala u teškim trenucima. Pisanje joj je, kaže, pomoglo da prebrodi mnoge strahove i iscijeli jedan dio svoje duše. Danijela, koja je već dugo posvećena duhovnim tehnikama koje joj pomažu pronaći smisao u svemu što radi, za čitatelje Sense, progovara o tome kako ju je pisanje iscijelilo i potiče nas na male promjene kako bismo postali bolje osobe...

Čitala sam sastave pred cijelim razredom

Pisanje je od djetinjstva bila forma koja mi je nekako bila po mjeri. Nerijetko se događalo da sam svoje sastave čitala pred cijelim razredom jer su učiteljice smatrale da su moji sastavi toga vrijedni. Naravno, nisam to shvaćala ozbiljno.

Kroz život sam nastavila pisati lijepe čestitke, poruke, za sebe i svoje prijatelje, posvete na knjigama, ponekad sam u svojim pjesmama dodala ili odabrala neki stih, ali poriv koji sam osjetila krajem srpnja prošle godine ne mogu i ne znam objasniti.

Iz mene se cijedilo, kapalo je bez prestanka, kao sok iz zrele naranče i ja jednostavno nisam imala izbora pa sam pisala, pisala, pisala. I pišući, mnogo sam toga otkrila o sebi – tisuće nijansi kojima doživljavam svijet, stvari koje dugo čuče u meni neizgovorene, strahove, strepnje, duhovito viđenje katastrofične situacije… I najvažnije, počela sam gledati kako se, iz dana u dan, iscjeljujem.

Žrtva površnih pristupa intervjuima

Nisam pisala zato da bi moji zapisi završili u knjizi, nisam to zamišljala ni u najluđem snu. Pisala sam zbog sebe same, a sve ostalo dogodilo se nevjerojatnim nizom situacija. Život je zaista najbolji redatelj.

Jedan od razloga zašto su ti zapisi objavljeni je to što sam, kao javna osoba, najčešće žrtva površnih pristupa intervjuima – moje rečenice se režu i slažu kako odgovara urednicima i skandaloznim naslovima „za koji klik više“ i uvijek se prenerazim kako nijedan bitan dio onoga što sam rekla ne dođe do krajnjeg čitatelja.

Također, u svakodnevnom životu sam svjedok da se ljudi više ne znaju čuti, ili od buke koja ih okružuje ili od one koja ih ispunjava, pa sve ostaje izgovoreno i čuveno samo dopola, nikad dokraja. Sve su to bili razlozi zbog kojih je nešto u meni žudjelo da ispriča priču, da napokon stavim točku na način na koji ja vidim stvarnost kojom sam okružena.

knjigaČovjek mijenja svijet

I tako su moje misli sakupljene i ukoričene. U poglavlju Misli svojom glavom pozivam pojedince upravo na to. Jer mislim da se ljudi previše oslanjaju na institucije, a zanemaruju da bi upravo te institucije u čije ruke stavljamo svoj najveći poklon – svoj Život – propale bez nas. Institucije trebaju nas – ljude, pa zašto se onda prepuštamo njima u ruke?

Zato, što je tako lakše, jednostavnije, jer odgovornost pripisujemo nekome drugome. Mislim da se tu mnogo toga može napraviti i zaista vjerujem da pojedinac može promijeniti svijet. Uostalom, kroz čitavu povijest svijet su mijenjali samo pojedinci, u svim segmentima života. A ostali su oni koji u to nisu vjerovali, koji su od sebe odustali i ostali dio stada kojim su dirigirali drugi.

Govorim iz srca i o intimnim stvarima kao što je majčinstvo

Iako je to velika i kompleksna tema koja nadilazi moje znanje i stručnost, ja govorim iz srca. Vaša promjena ne mora biti epohalna, dovoljna je jedna promjenica svaki dan – i mnogo takvih malih promjena napravit će veliku promjenu – sigurna sam, svjedok sam. Najsnažnija lekcija koju sam polagano savladavala i na kraju naučila jest da Život nije odredište, već putovanje – najčešće nije onakav kakvim ga zamišljamo, ali je uvijek onakav kakav treba biti. Život ne može biti ništa manje nego što jest – savršen.

U svojoj novoj knjizi progovaram i o intimnim stvarima, poput neostvarenog majčinstva jer to je još jedna tema s kojom sam, kao većina žena, zapečaćena, zalijepljena etiketom. Kad si javna osoba to izgleda još sramotnije jer svatko kao da ima pravo na svu mene: moje lice, haljine, cipele i unutarnje organe.

Samo sreća ostaje

Divno je rekla na promociji knjige Milana Vlaović: „Danijela je pokazala kako joj je dosta da je ljudi i javnost definiraju kroz maternicu“, a ja kažem: „Hvala ti, Milana“, i nastavljam, „to je u najmanju ruku nepristojno, a volim reći i – životinjski i neljudski.“ Ali hvala svemu što je upravo tako kako jest jer sam upravo zbog inih ljudi i situacija otkrila nešto za mene najsvetije, a to je pisanje.

Godinama se bavim duhovnošću, i otkrila sam razne tehnike, ali ništa nije tako učinkovito, makar u mojem slučaju, kao što je pisanje. Zaista sam samu sebe upoznala tek kada sam s malim vremenskim odmakom pročitala ono što sam napisala. Iskreno, preporučujem svima da osluškuju sebe i počnu raditi ono što ih usrećuje i ispunjava jer će tek kroz to iskustvo shvatiti da nam nikada ništa i nije bilo potrebno osim tih trenutaka sreće – sve ostalo su gluposti u koje nas želi uvjeriti ovaj ludi svijet – a što na kraju ostaje? Sreća – samo sreća ostaje!

Magda Dežđek

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci