Blizanci: jednaki, a različiti

Jednojajčani i dvojajčani

Znanstvenicima diljem svijeta blizanci pružaju dragocjenu mogućnost da rasvijetle utjecaj gena i okoline – naravi i odgoja. Budući da jednojajčani blizanci nastaju iz jednog oplođenog jajašca koje se podijelilo na dvije polovice, dijele zapravo isti genski kod. Svaka razlika među njima – primjerice, jednome koža djeluje mlađe – mora biti posljedica izvanjskih utjecaja, recimo manje izlaganja suncu. S druge strane, uspoređujući iskustva jednojajčanih blizanaca s iskustvima dvojajčanih, koji prosječno dijele polovinu svojeg DNK-a jer dolaze iz odvojenih jajašaca, istraživači mogu kvantificirati stupanj utjecaja gena na naše živote.

Ako su povijesti bolesti jednojajčanih blizanaca sličnije nego anamneze dvojajčanih, onda sklonost bolestima mora biti barem djelomice ukorijenjena u naslijeđu. Ta dva smjera istraživanja – proučavanje razlika među jednojajčanim blizancima kako bi se utvrdio utjecaj okoline te uspoređivanje jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca kako bi se izmjerila uloga naslijeđa – ključna su za razumijevanje međudjelovanja prirode i odgoja u određivanju naših osobnosti, ponašanja i sklonosti bolestima.

Razdvojeni nakon rođenja

Zamisao da se blizanci iskoriste kako bi se izmjerio utjecaj naslijeđa potječe iz 1875. godine, kad je engleski znanstvenik Francis Galton prvi put predložio takav pristup (i skovao frazu nature and nurture, narav i odgoj). No istraživanja blizanaca neočekivano su promijenila smjer 80-ih godina prošlog stoljeća, nakon otkrića brojnih jednojajčanih blizanaca koji su razdvojeni nakon rođenja.

U posljednje su vrijeme, međutim, istraživanja blizanaca navela znanstvenike na radikalan, gotovo heretičan zaključak: narav i odgoj nisu jedine djelatne elementarne sile. Prema novome znanstvenom polju koje se naziva epigenetika, u igri je i treći čimbenik, čimbenik koji u pojedinim slučajevima služi kao most između okoline i naših gena, a u drugima samostalno djeluje oblikujući nas.

Ako zamislite naš DNK kao beskrajnu klavijaturu, a naše gene kao tipke – svaka tipka simbolizira segment DNK-a odgovoran za određenu notu, odnosno značajku, a sve zajedno čine nas onime što jesmo – tada epigenetički procesi određuju kada i kako pojedina tipka može biti pritisnuta, mijenjajući pritom melodiju.

Epigenetika revolucionira naše poimanje biologije, među ostalim, i tako što otkriva mehanizam uz pomoć kojeg okolina izravno djeluje na naše gene. Istraživanja životinja, primjerice, pokazala su da stres koji proživljava skotna štakorica može izazvati epigenetičke promjene na fetusu, koje pak vode do problema s ponašanjem tijekom odrastanja glodavca. Druge epigenetičke promjene, čini se, pojavljuju se nasumce – kao da ste ubacili francuski ključ u motor koji se sastoji od prirode i odgoja. Treći su epigenetički procesi prirodni, poput onih koji stanice embrija usmjeravaju da postanu stanice srca, mozga ili jetre, primjerice.

“Kad pogledate blizance, jasno vam je da je velik dio onoga što dijele u genima”, kaže genetičarka Danielle Reed. “Mnogo toga u njima potpuno je jednako i nepromjenjivo. No kad ih upoznate, postane vam jasno i to da su druge pojedinosti različite. Prema mojem mišljenju, epigenetika je uzrok velikom dijelu tih razlika.”

Više o osebujnostima blizanaca i epigenetičkim utjecajima na sve nas pročitajte u siječanjskom broju National Geographica Hrvatska.