Što je sindrom Petra Pana?

Zašto se muškarci (ali i sve veći broj žena!) boje odrasti? Posljednjih godina svjedoci smo toga da se mladi ljudi sve kasnije odlučuju za brak i djecu, ali i općenito za osamostaljivanje i odlazak od roditelja. Je li strah od rutine glavni krivac i mogu li se takve osobe ikada promijeniti?

Je li i vas, i to ne jednom, nasamario neki Petar Pan? Uzeo vas pod ruku i vinuo u visine? Let je, naravno, kratko trajao, dok je prizemljenje bilo i više nego bolno. On je šarmantan, prekrasan i apsolutno i posve – neozbiljan. 

Sindrom Petra Pana (engl. Peter Pan Syndrome) najčešće se javlja u muškaraca, dok je u žena nešto rjeđi. Taj sindrom karakterizira žudnja za slobodom i užicima te strah od okova i vezivanja. Uživanje je, dakako, sastavni dio života, no je li jedino to život?

Što kad strah počne sprečavati osobni napredak?

Sindrom Petra Pana nikad nije bio tako prisutan kao u dvadeset i prvom stoljeću. Sa sve boljim i većim mogućnostima žene postaju sve nesigurnije i nerazumnije, a muškarci neodlučniji. Žele sve, ali i svega se boje. No, ruku na srce, ponekad je dobro bojati se. U trenucima straha ljudi su oprezniji, međutim, što kad strah počne sprečavati osobni napredak?

Trebamo ići ukorak s godinama, katkad naprasno odrasti i bez oklijevanja pozvati ljubav te stvoriti suživot. Muškarac Petar Pan zapravo je uplašeni dječačić. Mijenja djevojke, ‘skače’ iz jedne ljubavne veze u drugu i boji se monogamije. Njegov je tip djevojke Wendy, nipošto Zvončica. Međutim, ljubavna veza između Petra Pana i Wendy je nemoguća, a Zvončica je ta koja uzaludno nastavlja slijediti Petra Pana. Rađa li se muškarac kao Petar Pan? Što smo naslijedili, a što stekli?

“Vječno pitanje je što smo naslijedili, a što stekli (nature vs. nurture). Naši obrasci funkcioniranja i formirane osobine ličnosti su rezultat i jednog i drugog, pa bi tako odgovor na ovo pitanje bio da se rađamo s određenim predispozicijama za ovaj način funkcioniranja, no hoćemo li ih zaista razviti u te specifične obrasce i postati Petar Pan (ili Wendy, ili možda Zvončica) ovisit će o našim iskustvima te odnosima s roditeljima i okolinom.

Neki autori ističu da je za razvoj sindroma Petra Pana ključan upravo prezaštitnički odgoj. Naime, roditelji koji previše štite i premalo potiču na samostalnost zapravo svojoj djeci kontinuirano šalju poruku da se nisu sposobna sama pobrinuti za sebe, nego to oni moraju učiniti za njih. I iako to ponajprije proizlazi iz strahova samih roditelja, a ne iz svjesnog uvjerenja da je njihovo dijete bespomoćno, oni mirniji, poslušniji, manje pustolovni (a što bi bile neke urođene karakteristike, tj. crte temperamenta) s vremenom će u to povjerovati te će takvo uvjerenje postati dio njihove osobnosti i u odrasloj dobi”, kaže Ana Vodanović Kosić, profesorica psihologije (Mens Sana, ordinacija za psihološke tretmane, biofeedback i psihosomatiku).

Geni, dakako, igraju ulogu u osobinama ličnosti, ali u posljednje vrijeme čini se da mlađe generacije sve češće izbjegavaju odgovornost i okreću leđa ljubavi navodeći za to razne izlike. 

Je li, primjerice, nezaposlenost dobar izgovor za nemir i nemogućnost
da se smire? “Naravno da nije dobar izgovor. Barem ne dovoljno dobar. Naprotiv, ekonomska nesigurnost i/ili neizvjesnost mogla bi biti razlog više da potražimo emocionalnu sigurnost u stabilnoj vezi. Čini mi se da je veći problem u poruci koju sve češće primamo kroz sve moguće kanale, a ta je da su rutina i životna kolotečina nešto strašno”, kaže prof. Vodanović Kosić.

Upadamo u rutinu

Čak je i u govoru uvriježen izraz ‘upasti u rutinu’, kao da je riječ o zamci u kojoj nas čeka smrt! “Pa to onda ide otprilike ovako: škola + posao +brak/veza + djeca = dosadna svakodnevica, rutina i kolotečina ili život bez uzbuđenja, ostvarivanja snova, ispunjavanja potencijala, gubitak identiteta, psihički zatvor, sivilo… Onda zaista nije čudno da ima sve više onih koji to žele izbjeći. No pritom se zanemaruje to da nam upravo određena doza rutine donosi osjećaj sigurnosti i stabilnost”, kaže prof. Vodanović Kosić i naglašava kako preuzimanje odgovornosti ne mora biti karta za robovanje navikama i obavezama, nego izvor osjećaja postignuća i samoaktualizacije.

“Tu bih možda izdvojila odluku o (ne) roditeljstvu, koja nije uvijek izbjegavanje odgovornosti. Naime, ako govorimo o sindromu Petra Pana kako ga je opisao dr. Dan Kiley, onda se izbjegavanje roditeljstva može protumačiti kao odbijanje obaveze koja bi ozbiljno mogla ugroziti njihovu dječju slobodu i komoditet. No danas se neki ljudi teško odlučuju imati djecu jer misle da im u ovim nesigurnim uvjetima u kojima živimo neće moći osigurati sretan i kvalitetan život. To je pak tema sama za sebe i otvara niz pitanja”, objašnjava Ana Vodanović Kosić.

Ostali članci