Hvala, hvala, hvala ili kako voljeti djecu zahvalnošću

Tragajući tako za boljim načinima da živim shvatila sam da budućnost o kojoj se mi ljudi tipično previše brinemo, na neki način, zapravo i ne postoji. Postoji samo sada, a svaki taj trenutak sadašnjice obojen je iskustvima, označen emocijom koju smo doživjeli. Ljubav, radost, zahvalnost, dobro završen dan je vrsta investicije u sutra. Temelj na kojem gradimo. Jer ako je danas bilo lijepo i dobro, ako smo tražili dobro i našli ga, ako smo se smijali i veselili, stvarali i voljeli se, i jučer i prekjučer, pa sve dok pamtim, onda će, valjda, i to sutra biti dobro. Ma što nas snašlo...

Svaki roditelj tu i tamo ima tisuću briga, pitanja i nedoumica, ali dođe onaj trenutak kad shvatite da najveći "problemi" s djecom i nisu problemi s djecom - ma mi smo izvor kaosa, generatori nesigurnosti i briga! Ako problema ima, mi smo taj problem - jer se bojimo. Jer iz svakodnevnih situacija naš mozak kreira besmislene scenarije, pokušava naći uzorke - ako je dijete zaboravilo zadaću i dobilo jedinicu - hoće li to zauvijek zapečatiti njegovu sjajnu akademsku karijeru… ma znate već o čemu pričam…

No, shvatiš s vremenom da budućnost ne možeš utanačiti po svom odabiru - niti bi to bilo dobro, pa o čemu onda brinuti? Pokušaj kontrole budućnosti brigom je besmisleno kramanje odnosa balastom koji ne koristi nikome. I da možemo zacrtati djeci budućnost po mjeri svog straha što bismo ili ne bismo da im se dogodi - zar bismo doista to željeli? Ne, naravno. Želimo djeci život, puninu ljudskog iskustva, puno srce, razboritost da biraju dobro, da iskuse ljubav, uspjeh, dobrotu, da budu mirni, zadovoljni pojedinci koji doprinose zajednici svojim radom i talentima. Kako će oni to realizirati - hoće li pjevati, biti bankari, hoće li volontirati ili pisati knjige koji će ljudske živote nadahnjivati i činiti boljima, biti liječnici, tete u vrtiću - kako da mi to znamo? Jedino što mi trebamo znati je ono što jest - tu i sada, to ljudsko biće pred nama. To dijete, ta kockica u njegovim rukama, ta šašava ideja koju nam prenosi s gorećim plamenom strasti u očima. To ranjeno koljeno i krokodilske suze, ta prva ljubav i ta radost zbog nekog malog dječjeg uspjeha.

Tragajući tako za boljim načinima da živim shvatila sam da budućnost o kojoj se mi ljudi tipično previše brinemo, na neki način, zapravo i ne postoji. Postoji samo sada, a svaki taj trenutak sadašnjice obojen je iskustvima, označen emocijom koju smo doživjeli. Ljubav, radost, zahvalnost, dobro završen dan je vrsta investicije u sutra. Temelj na kojem gradimo. Jer ako je danas bilo lijepo i dobro, ako smo tražili dobro i našli ga, ako smo se smijali i veselili, stvarali i voljeli se, i jučer i prekjučer, pa sve dok pamtim, onda će, valjda, i to sutra biti dobro. Ma što nas snašlo.

Ostatak teksta pročitajte na našem sestrinskom portalu roditelji.hr.

Željka Babić, mompreneur, bloggerica

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci