Zašto lažemo? Saznajte u lipanjskom izdanju National Geographica Hrvatska

Možda je iskrenost najbolja politika, ali obmana i neiskrenost dio su ljudske prirode. National Geographic Hrvatska donosi znanstveni pogled na naš složeni odnos s istinom...

UJESEN 1989. SVEUČILIŠTE PRINCETON PRIMILO JE NA PRVU GODINU ALEXIJA SANTANU, ČIJA JE ŽIVOTNA PRIČA ZA PRIJAMNI ODBOR BILA VRLO ZANIMLJIVA.

Jedva da je dobio ikakvo formalno obrazovanje. Mladost je proveo gotovo posve sam, živeći na otvorenome u državi Utah, gdje je čuvao stoku, uzgajao ovce i čitao filozofiju. Trčeći u pustinji Mojave, od sebe je stvorio trkača na duge pruge. Santana je ubrzo postao nešto kao zvijezda u kampusu. I akademska postignuća bila su mu dobra, dobivao je izvrsne ocjene gotovo u svakom kolegiju. Suzdržano ponašanje i neobična prošlost obavili su ga tajnovitom privlačnošću. Kad ga je cimer u stanu upitao kako to da mu je krevet uvijek savršeno uredan, Santana je odgovorio da spava na podu. Činilo se posve logičnim da netko tko je većinu života proveo spavajući na otvorenome nema sklonosti prema krevetu.

NG lipanj

Samo što je Santanina priča bila laž. Oko 18 mjeseci nakon što se upisao neka ga je žena prepoznala kao osobu koju je prije šest godina znala kao Jaya Huntsmana u srednjoj školi Palo Alto u Kaliforniji. No čak ni to nije bilo njegovo pravo ime. Naposljetku su službenici na Princetonu saznali da je on zapravo James Hogue, 31-godišnjak koji je služio zatvorsku kaznu u državi Utah zbog posjedovanja ukradenog alata i dijelova bicikla. S Princetona je odveden u lisicama.

U godinama koje su uslijedile Hogue je nekoliko puta uhićen zbog krađe. U studenome, kad je uhićen zbog krađe u Aspenu u Coloradu, pokušao se predstaviti kao netko drugi.

NG lipanjPOVIJEST LJUDSKOG RODA prošarana je vještim i iskusnim lažljivcima poput Hoguea. Mnogi su od njih kriminalci koji lažu i obmanjuju kako bi na prijevaru stekli dobitak – kao što je to godinama činio financijaš Bernie Madoff, varajući investitore za milijune dolara sve dok se njegova Ponzijeva shema nije urušila. Neki od njih političari su koji lažu da bi došli na vlast ili se na njoj održali, kao što je učinio Richard Nixon kad je zanijekao ulogu u skandalu Watergate.

Ponekad ljudi lažu kako bi napuhali sliku o sebi – što bi najbolje moglo objasniti dokazivo lažnu tvrdnju predsjednika Donalda Trumpa da je gomila na njegovoj inauguraciji bila veća nego na prvoj inauguraciji predsjednika Baracka Obame. Ljudi lažu da prikriju loše ponašanje, kao što je učinio američki plivač Ryan Lochte tijekom ljetnih Olimpijskih igara 2016., kad je ustvrdio da je opljačkan uz prijetnju pištoljem na benzinskoj postaji, a ustvari se sa svojim suigračima, pijan nakon zabave, suočio s naoružanim pripadnicima osiguranja zbog oštećivanja imovine. Pokazalo se da čak i akademska znanost – područje u kojemu su većinom ljudi predani potrazi za istinom – ima zbirku varalica, poput fizičara Jana Hendrika Schöna, za čija se navodna postignuća u istraživanju molekularnih poluvodiča dokazalo da su lažna.

Ti su lažljivci postali poznati zato što su njihove obmane bile nečuvene, drske ili štetne. No njihova prijevara ne čini ih devijantnima u onolikoj mjeri koliko bismo mogli pomisliti. Laži koje prevaranti, varalice i razmetljivi političari izgovaraju naprosto se smještaju na vrh piramide neistina koje su oduvijek karakterizirale ljudsko ponašanje.

Zapravo je laganje nešto čemu je većina nas vrlo vična. Lažemo s lakoćom, na veliko i malo, strancima, suradnicima, prijateljima i voljenima. Naša sposobnost za neiskrenost jednako je dio našeg bića kao i potreba da vjerujemo drugima, a zbog toga smo, što je ironično, vrlo loši u otkrivanju laži. Sklonost prijevari utkana je u samu našu bit toliko da bi bila istina reći kako je lagati ljudski.

NG lipanjTo što bi ljudi općenito trebali imati talent za varanje jedni drugih ne bi nas smjelo iznenaditi. Istraživači nagađaju da se laganje kao ponašanje pojavilo nedugo nakon nastanka jezika. Sposobnost upravljanja drugima bez uporabe fizičke sile vjerojatno je donosila prednost u natjecanju za resurse i seksualne partnere, slično razvoju strategija varanja u životinjskom svijetu, poput kamuflaže. “Laganje se lako može usporediti s drugim načinima stjecanja moći”, bilježi Sissela Bok, etičarka na Sveučilištu Harvard, koja je jedan od najuglednijih stručnjaka za tu temu. “Ako želite nečiji novac ili bogatstvo, mnogo je lakše lagati im nego ih lupiti po glavi i orobiti banku.”

Kako je laganje postalo priznato kao duboko ukorijenjena ljudska crta, istraživači sociolozi i neuroznanstvenici nastojali su rasvijetliti prirodu i korijene toga ponašanja. Kako i kada naučimo lagati? Koji su psihološki i neurobiološki temelji neiskrenosti? Gdje većina nas podvlači crtu? Istraživači otkrivaju da smo skloni vjerovati nekim lažima i kad im proturječe nedvojbeni dokazi. To saznanje nagovješćuje da su naša sklonost obmanjivanju drugih i osjetljivost na obmanu posebno važne u doba društvenih medija. Naša sposobnost kao društva da razlučimo istinu od laži ugrožena je kao nikada dosad.

Poput učenja hodanja i govora, laganje je nešto kao razvojna prekretnica. Premda roditelje često uznemire dječje laži – za njih je to početak gubitka nevinosti – Kang Lee, psiholog na Sveučilištu u Torontu, pojavu takvoga ponašanja kod male djece smatra sigurnim znakom da je njihov kognitivni razvoj u redu.

Djeca također postaju bolja u laganju što su starija. Laganje postaje sve sofisticiranije zbog razvoja sposobnosti djece da se stave u tuđu kožu. Poznata kao teorija uma, to je sposobnost koju stječemo za razumijevanje vjerovanja, namjera i poznavanja drugih. Za laganje je bitna i izvršna funkcija mozga: sposobnosti potrebne za planiranje, pozornost i samokontrolu.

“Ljudi ne očekuju laži, ljudi ne traže laži”, kaže Robert Feldman, psiholog na Sveučilištu Massachusetts, “i većinom žele čuti ono što čuju.” Pružamo malo otpora varkama koje nam se sviđaju i tješe nas – bilo da je riječ o lažnoj pohvali ili obećanju nemoguće visokoga povrata na uloženo. Kad nas obmanjuju ljudi koji imaju bogatstvo, moć i status, čini se da je to još lakše progutati, kao što je pokazalo lakovjerno izvještavanje medija o Lochteovoj tvrdnji da je opljačkan, što se razjasnilo ubrzo poslije.

NG lipanjIstraživači su pokazali da smo posebno skloni prihvatiti laži koje potvrđuju naš svjetonazor. Memei koji tvrde da Obama nije rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, koji niječu klimatske promjene, optužuju vladu SAD-a da je osmislila terorističke napade 11. rujna 2001. i šire druge “alternativne činjenice”, kako je Trumpova savjetnica nazvala njegove izjave o broju ljudi na inauguraciji, proširili su se internetom i društvenim mrežama upravo zbog te ranjivosti. Razotkrivanje ne uništava njihovu moć jer ljudi procjenjuju predočene dokaze kroz okvir preduvjerenja i predrasuda, kaže George Lakoff, kognitivni lingvist na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyju. “Ako se pojavi činjenica koja se ne uklapa u vaš okvir, ili je nećete primijetiti, ili ćete je zanemariti, ili ismijati, ili će vas zbuniti – ili ćete je napasti ako je doživite kao prijetnju.”

Koji bi onda bio najbolji način da se spriječi brzo prodiranje neistina u naš kolektivni život? Odgovor nije jasan. Tehnologija je otvorila novo područje za obmanu, dodajući zaokret 21. stoljeća prastarom sukobu između naše lažljive i lakovjerne prirode. (Napisao Yudhijit Bhattacharjee; Snimio Dan Winters)

U aktualnom izdanju National Geographica Hrvatska čitajte i o jedinstvenom nalazištu u podmorju Mljeta, parku prirode Učka, ugroženom otočju Galápagos, zamršenim tunelima u lavi, uličnim farmaceutima Haitija... Jeste li osigurali svoj primjerak National Geographica Hrvatska? Ako niste, potražite ga na svim kioscima od 10. lipnja!

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci