Vikend s Celestinom Medovićem

Snijegom zameten zagrebački Gornji grad. Pomalo bajkovit ugođaj. Otvaram barokna vrata Galerije Klovićevi dvori. Kao da zalazim u godine s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća i tražim. Tražim u ovom nekadašnjem isusovačkom samostanu tragove jednog nekadašnjeg fratra, jedne velike umjetničke duše. Slike Mate Celestina Medovića.

Konfliktni slikar svjetovnog i duhovnog

Mato Medović imao je svega jedanaest godina kada je kao težački sin napustio Pelješac i rodnu Kunu, ostavio djetinjstvo i napunio se čežnjom koje više nikad neće nestati. U sjemeništu samostana dubrovačke Male Braće oblači fratarski habit i uzima redovničko ime Celestin (lat.celestinus - modar, nebeski). Time mu se otvara put školovanju, putuje od Rima do Münchena, obilazi crkve i muzeje i u konačnici postaje ono što je od života tražio – slikar. Ali zauzvrat gubi toplinu obiteljskog doma i mogućnost da ikada izgradi svoj.

Ta žudnja koju je u sebi nosio trajno će ostati suprotstavljena osjećaju zahvalnosti Crkvi koja mu je omogućila da postane slikar. Zbog ponavljanih sukoba sa starješinama u traženju umjetničke slobode unutar Reda, zatražio je sekularizaciju i postao svjetovni svećenik, nakon čega se iz Dubrovnika preselio u Zagreb, gdje je neko vrijeme dijelio atelijer s prijateljem Bukovcem. Uslijed konflikata sa Strossmayerom i Kršnjavim te prijepora s kolegama i vladajućima, vraća se domu, na Pelješac. Vrijeme je to u kojem je umjetnička zrelost udružena s dubokim osjećajem pripadnosti prirodi svoga zavičaja Medovića učinila tvorcem nekih od najljepših pejzaža hrvatske povijesti umjetnosti.

Raspon Medovićeve slikarske osobnosti kao da prati njegove unutrašnje sukobe, on je istovremeno akademist i modernist, slikar sakralnih motiva i slikar svjetovnih prizora. U njemu je slikar koji stvara po narudžbi Crkve i Države raskošne oltarne pale i parahistorijske prizore, čime je, kako je sam rekao, zasluživao kruh, ali i slikar religioznih prikaza franjevačke pobožnosti, slikar mrtve prirode, mora, krajolika i portreta. Autor izložbe Igor Zidić zaključio je: „Treba se pomiriti s tim da Medović nije jednostavan, cjelovit i u sebi posve konzekventan slikar. Konvulzije, proturječna htijenja, dvojbe i prijepori kroz koje prolazi nalaze odjeka i u njegovim slikama.“

Otresite snijeg sa cipela i zakoračite, mi vas vodimo

No treba li biti dobro potkovani znalac da bi se moglo pratiti ovu izložbu? Ne, nikako, potrebno je samo otresti snijeg sa cipela i zakoračiti, otvoriti dušu i gledati. Već u prvom izložbenom hodniku začudno je što čovjek može stvoriti s malo olovke i papira. Slijede portreti, ulja na platnu i nevjerojatna svjetlost na licima portretiranih osoba koja kao da isijava iz njih samih. Nekoliko izložbenih dvorana dalje mrtva priroda. Pogled na grožđe, smokve i glavicu zelja gdje sve prestaje biti onakvo kako se naizgled čini. Trebalo je samo u pozadini dodati zvuk mašklina pelješkog težaka i bilo bi moguće osjetiti ruke i polje iz kojih su ponikli i Mato i plodovi. A potom vrijes, uvijek i opet neponovljiv Medovićev vrijes!

Zabljesnule su na izložbi slikarove impresije krajolika. Ovdje je potrebno sjesti i prepustiti se. Kako je naglasio autor izložbe, Medović je bio svestran slikar, no zavičajni pelješki krajolik bio je slikareva jedina ljubav. Javljat će se i u idućim prostorijama pejzaži s borovima, smrčom, čempresima, smiljem, pelinom, pod dalmatinskim nebom i uz more, ponekad toliko živi da je gotovo moguće pomisliti da kroz okvir slike gledamo zapravo kroz okvir prozora, tamo dolje, na našem jugu. Lako se izgubiti u Medovićevu masliniku uz gromoglasnu pjesmu cvrčaka…

Znakovito je kako na ovim slikama nikada nema žive duše, nema prolaznosti, gotovo se može opipati vječnost. Korak naprijed na izložbi i novo oduševljenje, Bonace, dokoni veslači i gospođice sa suncobranom, prizori za čisto uživanje. Potom impozantni prikazi povijesnih scena, znameniti Bakanal, te portreti uglednika kao svjedočanstvo o neobičnom spoju u opusu ovog umjetnika, ali i fratra. Na samom kraju njegova života i djela simbolično stoji slika Požar, gotovo u potpunosti apstraktna. Javlja se potreba vratiti se nazad, još jednom prije odlaska pogledati bar neki njegov vrijes, pozdraviti se s ovim genijalnim čovjekom punim života.

Nemoguće da je vani snijeg do koljena, ovo ovdje je stvarnost!