Umijeće promatranja nutrine

Sjedim na terasi u tišini držeći partnera za ruku, sklupčana na stolcu, dok me naslon lagano žulja po leđima. U sljedećem trenutku začujem njegovo pitanje: „O čemu razmišljaš?“ Malo se prenem, nesvjesna da uopće razmišljam i podignem obrve začuđena onime što će trenutak poslije izaći iz mojih usta: "O Severinoj slomljenoj nozi." Oboje se pogledamo u čudu, a iznad moje glave visi upitnik – otkud mi sad Severina? A onda počnem slijediti svoje misli unatrag. Pronalazim put. Misao o nozi prethodila je misli o Severini i njezinu bivšem, a tome je prethodila mentalna slika – i to slika preuzeta iz novina iz vremena kad je Seve slomila nogu.

Zavaljena je u naručje svog dragog na nekoj terasi u širokoj fotelji na koju stanu oboje. Eh, prije te misli došla je misao o tome kako sam s dragim jučer razgovarala da moramo kupiti neku vrtnu ležaljku na kojoj se možemo odmarati jer su nam stolci na terasi neudobni. Dakako, netom prije toga došlo je upozorenje iz glave kako ni danas nismo otišli u trgovinu namještaja, a trebali smo jer su sniženja. A cijela ta misaona kobasica nastala je jer me stolac počeo žuljati.

Dok se pišući ovo suzdržavam od smijeha, ne mogu ne biti fascinirana tom umskom mašinerijom koja me u sekundi može odvesti onkraj svijeta. I dok razmišljanje o Severini nije neki bauk za moje blagostanje, prisjetim se da se taj vrtlog događa i kad su ozbiljnije stvari u pitanju. Prolazeći kroz teške životne situacije, samo jedna negativna misao dovoljna je da pokrene buru emocija i nesigurnosti bez ikakva stvarnog utemeljenja. I u njoj sam se nekad mogla potpuno izgubiti. Misli, u kojima ima negativističkih previđanja, procjena, analiza, odustajanja, osuđivanja, znale su me odvesti u brojne slijepe ulice iz kojih sam s teškom mukom izlazila.

Radim li ispravno?

Sva sreća, prije nekih pet-šest godina otkrila sam umijeće promatranja. Ne promatranja onoga što je vani, već onoga što je unutra. Tu umjetnost zovu meditacijom, no uz tu riječ veže se toliko konotacija da je katkad teško razabrati kakva je to uopće praksa. Miješaju je s kontemplacijom, koncentracijom, razmišljanjem i sadržana je u brojnim duhovnim (i onim manje duhovnim) tehnikama. Zato me je godinama i zbunjivala, mada istovremeno i privlačila. Je li dovoljno sjesti i zatvoriti oči? Što se onda događa? Radim li je ispravno?

Sva ta pitanja odgovorena su u trenutku kad sam upoznala svog učitelja. Riječi su bile jasne, no godine su mi trebale da ih počnem razumijevati: "Dovoljno je samo promatrati. Što god dolazi. Ništa ne birati, ne govoriti nečemu da, a nečemu ne, sve dopustiti. Misli, emocije, tjelesne senzacije. No ne povoditi se za njima, ostati nepristrani promatrač, ne impresionirati se. Takvom vježbom raste naša svjesnost, a time i povjerenje u život te razumijevanje i razrješavanje mnogih muka koje nas ograničavaju." Ma, zar je dovoljno samo promatrati – pitanje je mnogih malo iskusnih meditanata. "Jest, dovoljno je", bio je odgovor starog mudraca.