Tečaj kaligrafije

Kontrola uma i kista

„Učenje kaligrafije nešto je najbolje što sam napravila u životu“, kaže 35-godišnja Maja Pušić-Čerić, umjetnica, grafičarka i kaligrafkinja, dodajući kako nijednu vrstu umjetnosti ne može usporediti s kaligrafijom kad je u pitanju osjećaj ispunjenja koji joj pruža.
„Za savršenu kaligrafiju potrebna je kontrola kista i uma u isto vrijeme. U Japanu postoji izreka: Kad je um pravilan, i kist je pravilan. Sam čin pisanja kaligrafije povezuje vas istovremeno s kistom, papirom i znakom koji slikate. Cijeli proces odvija se kroz disanje – udahnete papir, tuš i kist pa cijeloga sebe izbacite na papir u jednom potezu“, dočarava Maja taj čaroban svijet koji nam je demonstrirala i pred objektivom. O čemu govori, jasno se moglo vidjeti dok je iscrtavala jedan znak. S potpunom posvećenošću, njezina je ruka gotovo zaplesala dok je u nježnom valu ostavljala tragove tuša na papiru. Fotografkinja ju je molila da se na trenutak zaustavi kako bi promijenila objektiv, no Maja je nastavila jer je taj čin nemoguće izvesti s prekidom. On je tijek, protok, val koji izaziva divljenje.

Spajanje s univerzumom

Kaligrafija se od početka razvijala kao umjetnost jer je riječ o opisnom, slikovnom pismu. Znakovi su u početku bili čitljivi kao slika iz života. Zdjelica, čovjek, vatra, primjerice, jasno su predstavljali simbol za ritual. Tijekom stoljeća pismo se prilagođavalo jer se pisanje ubrzavalo pa su se znakovi pojednostavljivali. Na kraju su to postali potezi koji imaju posebno značenje, a poznavatelji pisma mogu vrlo lako protumačiti što predstavljaju. No za Maju nije najvažnije poznavati jezik – važnije je znati napraviti potez, za što je potrebno ovladavanje samim sobom i potpuna prisutnost u svakom pokretu.

Crno i bijelo

Za kaligrafski početak, kaže, najvažniji su dobar kist i dobar učitelj. Ta se vještina počinje učiti tako da se savladavaju osnovni potezi. Maja je krenula od ravne crte ili, kako dodaje, naoko ravne crte.
„Za tu ravnu crtu potrebno je kist usmjeriti malo prema dolje, pa ga položiti, pa ga vratiti natrag, pa opet položiti, pa završiti u sasvim drugom smjeru, ali to sve ide u sekundi, bez razmišljanja, u jednom potezu. Samo vježbom taj pokret postaje savršen. Kist je živi organizam. Ako ga dobro ne postaviš i ne završiš dobro potez, on napiše nešto deseto. Kist nikada ne laže, točno se vidi svaki trenutak u kojem ste predugo razmišljali, u kojem je bilo malo straha ili nesigurnosti pa je pokret bio prebrz ili prenagao. Kroz kaligrafiju čovjek sam sebe može upoznati, može dobiti uvid u svoja stanja i osjećaje.“