Slušajte srce. Da, ali kako?

Mnogi drevni narodi (primjerice Egipćani, Semiti) smatrali su da se proces razmišljanja ne odvija u mozgu, već u srcu. Suvremeni čovjek rođen na ovim područjima, mada često rabi izraz „slušati svoje srce“, čim je riječ o razmišljanju, prebacit će pozornost na um, mozak ili glavu. A što kada bismo zaista mislili svojim srcem? Bi li to bio univerzalni jezik koji bismo svi razumjeli ili bi nam jezici i dalje bili pomiješani?

Imamo dva srca

Često možemo čuti ili pročitati savjete koji uzdižu glas srca do božanskih visina. Nažalost, jednako tako često nailazimo na primjere ljudi koji se koriste frazama tipa „Srce mi je reklo da je to prava stvar koju trebam učiniti“ ili „Ja samo pratim svoje srce“ kako bi opravdali svoje sebične ili neetične ciljeve. Jednako tako, srce uporno može govoriti da voli nekog tko mu ne uzvraća ljubavlju. „Slušajući srce“ možemo zaglibiti daleko od onog što bismo nazvali zadovoljnim ili sretnim životom. Opet, s druge strane, ignorirajući svoje osjećaje i ravnajući se isključivo prema razumu postajemo kruti i emotivno izolirani. Gdje nastaje zbrka?

Kako bismo lakše razumjeli što se tu događa, možemo zamisliti da imamo dva srca. Vanjsko srce je ono koje reagira na vanjski svijet, koje stremi za nedostižnim, kojem stalno treba pažnja, pohvala, potvrda ili zaštita. Unutarnje srce je dublje i skrivenije, ono je „sjedište duše“ i, zalijevamo li ga svojom pažnjom, uzvratit će nam plodovima topline i mira.

Volim ga iako je grozan prema meni

Vanjsko srce vođeno je neutaženim potrebama i zato je često impulzivno, vjetrovito, sklono je usponima i padovima, zanosima i tjeskobama. Ovisno je o tuđim pogledima i „svojeglavo je“, do njega ne dopire glas razuma. Zbog toga često možemo čuti ljude kako se žale: „Sve znam, ali ne mogu si pomoći“ ili „Volim ga iako je grozan prema meni“.

Kada „slušamo srce“ mimo razuma, lako se zavarati. Koliko god bili uvjereni u čistoću svojih želja, ako se naše težnje ne ostvaruju, već nas čine nesretnima ili izoliranima, trebamo biti iskreni i priznati si da zapravo slijedimo neku neutaženu potrebu. To priznanje je prvi glas razuma. Sljedeći korak je otkrivanje što leži u podlozi tog vezujućeg i iscrpljujućeg emocionalnog obrasca.

Unutarnje srce je ono do kojeg stižemo s pomoću razuma, a ne usprkos razumu. Ono je izvor našeg unutarnjeg mira i ne možemo ga čuti ako um stalno brblja: „Jesam li bolja od nje?“, „Njemu je zapravo stalo, ali ga je strah to pokazati“, „Imam trideset i pet godina, a sama sam“ i slično. Um koji se vrti oko samopotvrđivanja u dosluhu je s vanjskim srcem. Oni su dio iste sheme, zajedno stvaraju emotivno-mentalne uzorke, obrasce koji maskiraju naše autentične osjećaje.

Vanjsko i unutarnje srce

Tipičan mehanizam putem kojeg jača djelovanje iz vanjskog srca je stalno uspoređivanje s drugima. Kada nam je u fokusu ono što nemamo (skup auto, zgodan partner, savršena linija i slično), onda ćemo to sa zavišću gledati kod drugih i tako samo jačati svoj osjećaj manjkavosti. Iz te unutarnje manjkavosti netko će tonuti u apatiju, a nekom će se probuditi želja za natjecanjem pa će sve ono što mu fali pokušati steći. Međutim, uvijek će biti onih koji su bolji, ljepši, pametniji, bogatiji ili uspješniji od nas. Uvijek će tu biti netko ili nešto što može produbiti naš osjećaj manjkavosti.

Unutarnje srce caruje (odnosno miruje) na dubljem nivou našeg bića i u suradnji je s „tihim umom“. To ne znači da do njega možemo jedino ako uđemo u stanje nirvane ili tek kada su zadovoljene sve naše „površne“ emocionalne potrebe. Do njega stižemo osvještavajući obrasce koji su nas održavali u neprestanom ogledanju sebe u očima drugih i shvaćajući da sve te brojne, samodopadne ili sabotirajuće misli nisu baš tako bitne. One ne opisuju naše biće, već „nešto“ u nama. One opisuju dio nas kojem stalno nešto fali i treba. Literatura za samopomoć taj „dio nas kojem stalno nešto fali i treba“ naziva egom, mada je ego u zapadnoj psihoanalitičkoj tradiciji (iz koje je taj izraz zapravo potekao) sasvim nešto drugo.

U zapadnoj misli, ego nije isto što i taština, sebičnost ili egoizam. To je psihološka struktura koju ima svatko od nas i koja nam, među ostalim, omogućuje svijest o sebi i kvalitetno testiranje realnosti. Osoba sa slabim egom je iz te druge perspektive osoba „slaba karaktera“, nestabilna, s malo samopouzdanja. A kako bismo smogli hrabrosti otvoriti svoje srce drugima, najprije moramo imati temeljno poštovanje prema sebi samima. Teško da ćemo se moći otvoriti ljubavi ako nam fali samopouzdanja.