Život nakon gubitka

Postoje duboke, univerzalne životne teme koje dotiču samu srž čovjekova postojanja. Te nas teme neizostavno prate u različitim razdobljima života, od njih možemo bježati, nijekati ih, potiskivati ili se pak s njima suočiti. Izbjegavanje dovodi do zastoja, suočavanje su vrata koja vode u rast i razvoj. No taj put najčešće nije nimalo lak ni ugodan.

Takva tema su i gubitci – rastanci od ljudi, stvari, situacija uz koje smo emocionalno vezani, koje volimo i koji zauzimaju važno mjesto u našim životima. Prihvatiti gubitak ujedno znači biti u stanju prihvatiti prolaznost, znači emocionalno sazreti kao psihološko i duhovno biće. Iako će dijete u nama možda i dalje željeti da se ništa ne mijenja, da održi iluziju bajke sa sretnim završetkom u kojoj svi zauvijek ostaju sretni i zajedno, kao odrasla osoba znamo da je prolaznost utkana u samo tkanje života i da nam tek njezino prihvaćanje može pomoći da slobodno živimo punim plućima.

ZAŠTO GUBITAK VOLJENE OSOBE BOLI

Za očuvanje vrste veoma je važno da se ljudi vezuju jedni uz druge. Skupina pruža zaštitu i sigurnost, u skupinama su se i naši davni preci lakše mogli obraniti od neprijatelja, pomagati jedni drugima, brinuti se za potomke. Kako bi osigurala tu evolucijsku potrebu, priroda se pobrinula da usadi u čovjeka duboku potrebu za vezivanjem.

Na primjer, hormon oksitocin, koji mnogi nazivaju „hormonom vezivanja“, djeluje ponajprije kao neurotransmiter i luči se u velikim količinama tijekom porođaja i dojenja, tako da beba u trenucima najdublje povezanosti s majkom u majčinu mlijeku prima i oksitocin te u mozgu djeteta nastaje poveznica između stanja duboke prisnosti i oksitocina. Istraživanja su pokazala da samo uštrcavanje oksitocina u nos odraslih ljudi odmah stvara osjećaj povjerenja i bliskosti.

U prvim danima života dijete majku i sebe doživljava kao cjelinu, no tijekom odrastanja neizbježne su situacije u kojima će se malo dijete suočiti s gubitkom – igračaka, kućnih ljubimaca, privremenim ili stalnim rastancima od važnih osoba.  Teorija privrženosti (attachment theory) koju je razvio britanski psihijatar i psihoanalitičar John Bowlby separacijsku anksioznost ili tugovanje kod gubitka smatra normalnom adaptivnom reakcijom djeteta.

U idealnom slučaju dijete prolazeći različite situacije tijekom djetinjstva uči vezivati se i odvezivati, te ako su ti „psihološki zadaci“ uspješno svladani, kao odrasla osoba moći će stvarati duboke, bliske i intimne veze s drugim ljudima, no jednako tako i ponovno iz njih izaći, „odvezati se“, ostajući pritom cjelovit unutar sebe, bogatiji za jedno životno iskustvo. Ako osoba tijekom razvoja nije svladala teme vezivanja, to se može manifestirati kao nesposobnost ulaženja u bliske veze ili pak nemogućnost izlaska iz njih.

STADIJI KOJE PROLAZIMO NAKON GUBITKA

Temama smrti i žalovanja puno se bavila dr. Elisabeth Kübler-Ross. Ona opisuje nekoliko stadija kroz koje prolazimo nakon gubitka. Prvi je stanje šoka, kad nesvjesni um spušta zavjesu koja nas štiti dok ne budemo spremni suočiti se s bolnim događajem. U stanju šoka čovjek se može doimati kao da ne shvaća što se dogodilo. Iako čuje riječi, one do njega ne dopiru. Ta faza može trajati nekoliko minuta, nekoliko dana ili čak i dulje. Nakon toga slijedi stadij akutnog žalovanja u kojemu se odvijaju brojni unutarnji procesi.

Na tjelesnom planu česte su psihosomatske smetnje – teškoće sa spavanjem, gubitak apetita, vrtoglavica, glavobolja, lupanje srca itd. Na emocionalnom planu izmjenjuju se osjećaji tuge, ljutnje, straha, koji mogu biti teški i iscrpljujući. Ako se prije nisu suočavali sa snažnim emocijama, ljudi ponekad imaju osjećaj da gube razum i važno je pružiti im informacije da je to što prolaze potpuno normalno, da je dio prirodnog procesa. Na mentalnoj razini mogu se pojaviti teškoće s koncentracijom i pamćenjem, gubitak motivacije i interesa, a na duhovnoj razini pitanja o smislu života, postojanju života nakon smrti, gubitku ili pronalaženju vjere... U zadnjem stadiju procesa, fazi ponovnog vraćanja u život, pozornost ponovno više usmjeravamo na sadašnjost i budućnost.