Zašto su emocije 'zarazne'?

Neki šire zarazu, drugi je 'pokupe'

„Koliko je nečija emocija zarazna, ovisi o izražajnosti osobe koja tu emociju proživljava. Što je netko izražajniji u iskazivanju emocija, veći su izgledi da će okolina poprimiti isti izraz i doživjeti tu emociju“, iznio je u istraživanju John Cacioppo, profesor psihijatrije sa Sveučilišta u Chicagu.

Dok su neki ljudi sposobniji zaraziti druge svojim emocijama, ugodnim ili neugodnim, drugi su skloniji preuzimati tuđa duševna stanja. Ljudi koji su izražajniji i čije su emocije uočljivije na licu, držanju, gestama i govoru snažnije prenose svoja stanja na okolinu. Oni pak koji imaju jače unutrašnje reakcije, primjerice ubrzani puls, mučninu ili grč u želucu, dok izvana djeluju hladno, lakše će prihvaćati tuđe emocije nego prenositi svoje.

Ako vam je partner depresivan, imate 40% više šanse da budete i vi

Emocionalna zaraza događa se u djeliću sekunde, a hoće li nečije raspoloženje utjecati na vas duboko, površno ili nikako, ovisi o vašem raspoloženju i ustrojstvu vašeg mozga. Ako netko ima genetsku predispoziciju za dobro raspoloženje i okružen je vedrim ljudima, i sam će postati sretniji; tko je podložniji depresiji i nalazi se u blizini potištenih i tužnih ljudi, i sam će potonuti.

Također, što nam je osoba bliskija, utjecaj njezina raspoloženja na nas bit će veći. Primjerice, ima li jedan supružnik bipolarni poremećaj ili depresiju, njegov partner ima 40 posto veći rizik od prosjeka da „zaradi“ depresiju... Istraživanja su pokazala da i sustanari u studentskim domovima u većoj mjeri obolijevaju od depresije ako im se razbolio cimer.

Nesvjesno oponašamo tuđe izraze lica

„Ljudi su skloni nesvjesno oponašati tuđe izraze lica. Onaj tko oponaša nečije izraze može i sam razviti duševno stanje u kojemu se nalazi dotična osoba“, kaže Igor Galynker, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Alberta Einsteina u New Yorku.

Među istraživačima koji su se posvetili tom fenomenu su Šveđani sa Sveučilišta u Uppsali, koji su dobrovoljcima po 30 milisekundi puštali fotografije sretnih i ljutitih lica. Nijedan dobrovoljac nije bio svjestan kakva mu je fotografija u kojem trenutku prikazana, no mozak je registrirao svaki prizor i odaslao odgovarajući živčani impuls mišićima lica: nakon svake fotografije promatraču je zatitrao određeni skup facijalnih mišića, stvarajući upravo onaj izraz lica koji odgovara prikazanoj emociji.

Stvar ne završava na mišićnim pokretima. Poprimanje potištene ili prestrašene grimase zavarava mozak inače dobro raspoloženih ljudi te aktivira moždane centre koji reguliraju potištenost i strah.