Ljubavno pismo

Ivica Prtenjača (1969.) “Sad si mi dala motiv da napokon prionem pisanju i stavim na papir ono što već danima u meni čeka da bude napisano”, rekao je Ivica Prtenjača našoj urednici kad ga je zamolila da napiše ljubavno pismo. Kad smo ga pročitali, shvatili smo zašto je ovaj nagrađivani pjesnik u jednom razgovoru u povodu objavljivanja svojeg prvog romana Dobro je, lijepo je izjavio: “Poezija je život, ona prestaje sa životom. To mi se, kad sam ja u pitanju, čini jedino točno”. Ljubavno pismo posvetio je svojoj bivšoj djevojci.

prtenjača


Draga moja Narančo,

prošla je godina dana u kojoj se nismo ni čuli ni vidjeli, vrijeme previše strašno da bih ga odbrojavao. Spora godina, prepuna nevoljkih jutara i večeri, noći bez sna. Nagla buđenja ujutro, u pet, dok cijeli grad spava, dok se pomalja prvo svjetlo iznad vrana i zgrada, iznad krovova i sudbina, jako su teška. Ležim u krevetu i u mrljama na plafonu zbrajam naše susrete, naše zajedno provedene dane, naše ceste koje smo odvozili jureći jedno drugome ususret.
Raskopavam svoju ranu poput djeteta koje se uvijek iznova začudi nad kapljicom krvi koja će se neumitno pojaviti. Ali ne znam drugačije. I još nešto ima u tim jutrima, nešto što ipak malo umiruje, neka neočekivana i neželjena blagost – život miruje, stoji, ne kreće se. Sve je stalo, moja Narančo.
Moram ti reći da je Luna već velika i da je prvi put zalajala i skočila na vrata kad su mi neki Jehovini svjedoci žestoko pokucali, režala je s ove strane kvake i pokušavala ih otjerati, čuvala je svoj stan i mene, ne mogu se oteti dojmu da je i tebe, koju ja pak čuvam u sigurnosti svoje duše, također htjela zaštititi. Velik je pas, i njena me toplina grije dok pišem i ovo pismo, ima smiješan običaj da mi legne na stopala dok sjedim za radnim stolom. Ali što ti to govorim, pa to je radila i dok je bila štene, toga se sigurno i sama sjećaš. Sjećaš li se?
U svakom slučaju uskoro navršavam četrdeset godina, hoćeš li mi poželjeti čestitati rođendan ili ćeš ga kao nekoliko puta dosad prešutjeti jer si bila povrijeđena i ljuta, jer si bila nevoljena, ili na neki drugi način uznemirena onim što se stvaralo i istovremeno raspadalo između nas? Ne znam, nedostaješ mi, mislio sam da lakše zaboravljam, da ovi raspadnuti brodovi na kojima smo tako lijepo i nježno plovili sve naše tri godine lakše tonu u neumitnost i zaborav, da budem banalan posve, da pepeo lakše pada po ugasloj ljubavi.
Ali, kako vidim, naše su duše čudna skladišta svega i svačega, previše živa mjesta u kojim se događa još jedan život osim onog kojeg živimo i po konkretnim stvarima poznajemo. Možda i važniji!
U našim dušama živimo, Narančo, to sam ti htio reći, a tamo ne vlada logika vanjskoga svijeta, u duši nema laži i nema straha. Tamo je veliki ocean žudnje, ljubavi i potrebe da se ta duša ulije u neku drugu dušu kao što se ulijeva vino u čašu ili usamljenička suza u lakrimarij. A moja se duša ulila u tvoju i tamo nepovratno izmiješala, zaboravila samu sebe i prebrisala gotovo sve što je dotad pamtila i nosila kao svoju ljubavnu popudbinu.
Draga moja Narančo, ustajem tek da okrenem ploču, rekao bi nam dragi Arsen, sjeti se samo kako smo vozeći se kroz Liku jednog ranog proljeća pjevali njegove pjesme i plakali one krupne suze koje su klizile s obraza i zapinjale tebi u oni lijepu bijelu kragnu (u toj si košulji izgledala kao grčka djevojčica), a meni kapale po onoj mornarskoj majci koju si mi donijela s nekog otoka, oprosti mi, ne mogu se sjetiti je li to bio Hvar ili Mljet...
Draga moja, razbuđujem svoju tugu po tko zna koji put u životu. Ja se ne znam radovati sjećanju, ne očekujem mnogo od dana ili godina koje su preda mnom, i jasno ti je da me u suštini nema nigdje. Jer nema nas. Tako treba proživjeti ostatak ovog vremena lunjajući ovim dosadnim i umornim svijetom, stići na onu posljednju adresu i... Oprosti mi na ovolikoj zbrkanosti, toliko bih toga htio reći, i kad bi riječi mogle oživjeti!
Draga moja Narančo, prošla je godina dana od našeg posljednjeg susreta, a ja se još uvijek vozim po onim predjelima i još uvijek sanjam onu cestu zaobilazeći srnu koja me je u djeliću sekunde sa sredine asfalta pogledala onim svojim vlažnim očima. Osjećam svoje raspadnuto srce.
Vrijeme je da preklopim papir i spremim ovo pismo, ne želim te rastužiti. Mirna budi. Znaš i sama da ga neću poslati, još sam kao dijete zavolio svaku lekciju o uzaludnosti, i povjerovao u nju. Idem s Lunom u šetnju, hodat ćemo po nasipu, a ti nam mahni, kao da zabacuješ kosu, prebacuješ šal preko ramena, u nekoj tajnoj kretnji sjeti nas se.
Jer mi nikome drugome i ne pripadamo, ne zaboravljamo, i u pasjim dušama oboje živimo.
Tvoj

Ostali članci