Bliskost je djeci važnija od hrane

Povezanost s roditeljima preduvjet je psihičkog i emotivnog sazrijevanja.
Saznajte što to točno znači, što dijete očekuje i treba za svoj razvoj te poštedite i sebe i dijete niza bolnih i teških trenutaka

Imajte povjerenja u prirodni tijek odrastanja

Za današnje je roditelje iznimno važno da počnu vjerovati kako postoji prirodni proces psihičkog i emotivnog razvoja djeteta, koji će dovesti do zdrave i cjelovite osobnosti te time do dobrog ponašanja. Mi smo tu samo kako bismo ostvarili preduvjete za sazrijevanje djeteta. Problem je u tome što roditelji misle da oni sami moraju odraditi taj posao, naučiti dijete dobrom ponašanju i poučiti ga da bude zrelo motiviranjem, poučavanjem, metodama, tehnikama, pohvalama, kaznama, nagradama, kritikama te da pritom stalno moraju imati kontrolu.

Društvo još nema dovoljno spoznaja o tome da će uz dobre preduvjete priroda učiniti svoje u psihičkom razvoju pa vjerujemo da je samo na nama da napravimo čovjeka od djeteta. Prirodi vjerujemo kada je u pitanju razvoj tijela dok je beba u mami pa nam ne pada na pamet da tada interveniramo na djetetu, ali kad izađe, mislimo da je tu priroda završila i da mi dalje preuzimamo.

Što dijete treba za sazrijevanje osobnosti?

Osnovni preduvjet za psihičko i emotivno sazrijevanje djeteta jest povezanost između djeteta i skrbnika - obično roditelja, ali i svih s kojima je dijete blisko. U prvoj godini i duže mama je bebi najvažnija i beba ostvaruje primarnu povezanost s mamom, u fazi tzv. simbioze. Povezanost je širok i kompleksan pojam, no u najkraćim crtama ona podrazumijeva zadovoljavanje primarnih (psihičkih i emotivnih) potreba djeteta, bez kojih nema psihičkog i emotivnog sazrijevanja. O tome detaljno govorimo na ciklusu predavanja i radionica "Roditeljstvo 0-6 g".

Odgovornost za bliskost i povezanost uvijek je na nama roditeljima i djeca trebaju biti potpuno oslobođena straha od gubitka povezanosti. Mnoge uobičajene odgojne metode koriste se upravo strahom od separacije kao načinom pritiska na dijete kojem se ono ne može oduprijeti. Iako dijete često promijeni ponašanje, duboko u sebi osjeća da nam više ne može vjerovati koliko bi željelo i trebalo te da bliskost s nama nije bezuvjetna, nego je treba zaslužiti i raditi za nju. Naš je posao i odgovornost bezuvjetno osiguravanje bliskosti - tek će tada djetetov sustav biti slobodan za prirodne razvojne procese.

Kako očuvati povezanost?

Naš je posao popravljanje loše situacije u odnosu, rad na produbljivanju odnosa te preuzimanje odgovornosti za vlastite neispunjene potrebe, kako ih ne bismo tražili od djeteta. Kad se i nađemo u konfliktu s djetetom, ono mora biti sigurno da ćemo mi prvi prići i popraviti situaciju. Ako se netko i bude durio, to ne bi smio biti roditelj.

Mi imamo odgovornost za svoje osjećaje i ekspresije osjećaja pred djetetom. Nikada ne smijemo dijete dovesti u poziciju da osjeća kako je ono odgovorno ili krivo za to kako se mi osjećamo. Najveća je pogreška reći: vidi što si učinio, sad sam tužna (ili ljuta). To mnogi roditelji ili bake rade u igri, ali to kod djeteta izgrađuje obrazac da mora druge regulirati kako bi se ono osjećalo dobro.

Mnogi su od nas odrasli s osjećajem odgovornosti za roditeljsko emotivno stanje. Moram razvedriti mamu jer je opet tužna, moram biti tih jer će tata opet vikati, ne smijem pokazati sreću jer mama kao da je ljubomorna na mene, moram tatu zabavljati da bi bio dobre volje. To djetetu poslije postane način življenja i nesvjesno regulira druge bliske osobe kako bi našlo mir. Njegovo emotivno stanje ovisi o stanju drugih.

Pokažimo im da su nam vrijedni i kada im ne ide od ruke

Kada djeca pogriješe, kad "oskvrnu" naše vrijednosti, kad nas osramote, razočaraju, tada, baš tada ih trebamo prigrliti i podržati, ne držeći im lekcije tipa: jesam li ti govorio, kako si samo mogla, trebao si mene slušati. To je rijetka prilika da im pokažemo da su nam vrijedni samim tim što postoje, a ne zbog postignuća ili ispunjavanja naših zahtjeva.

Svjestan sam da je to u suprotnosti s bihevioralnom koncepcijom pristupa odgoju, gdje pohvalom, kaznom, nagradom i kritikom modeliramo dječje ponašanje, no novost i jeste u tome da će dobro ponašanje biti rezultat razvojnih procesa za koje mi osiguravamo uvjete, a ne modeliranja djetetova ponašanja, čime razaramo povezanost i usporavamo razvoj. Kada djeci omogućimo da se ne moraju mijenjati, to postaje stvarni prostor za promjenu, ali sada dobrovoljnu, koja dolazi iznutra.

Mnogi roditelji danas funkcioniraju na zahtjev: dijete nešto zatraži, oni mu to daju. To je u redu kada govorimo o dojenju ili hranjenju, ali to nije dovoljno za razvoj. Djetetu je potreban osjećaj da ima više bliskosti nego što treba kako bi se moglo opustiti. Promotrimo to u analogiji s hranom. Želimo imati svega u kući jer se tada osjećamo sigurno i opušteno. Ako se svaki dan moramo boriti za današnji ručak, to nam postaje preokupacija i ne možemo biti opušteni. Dijete treba obilje i gozbu ljubavi i povezanosti.

To ne znači ispunjavati sve želje djeci

Roditeljstvo na zahtjev iscrpljuje jer nema naše inicijative, a kad djeca osjete da je nema, postanu sve zahtjevnija, pa se roditelji sve više iscrpljuju, a djeca traže još i više. Djeca trebaju osjetiti da mi imamo inicijativu u davanju i tek se tada mogu opustiti i prestati biti zahtjevna. Mnogi će se sada upitati neće li to razmaziti djecu. Parafrazirat ću velikana razvojnog pristupa roditeljstvu Jespera Juula: razmaženost je manjim dijelom posljedica toga što djeci dajemo previše onoga što žele, a većim dijelom što djeci dajemo premalo onoga što trebaju. Ne moramo ispunjavati sve želje djeci, niti je to cilj. No da bi se dijete osjećalo sigurno uz nas, trebamo imati svoj stav i pokazivati svoje osobne jasne granice, ali i inicijativu u pružanju bliskosti, tako da djeca osjete da smo prisutni i angažirani.

Slažemo se svi da je hrana i krov nad glavom bitna potreba djeteta te da smo je dužni ispuniti. Ali naše društvo još ne prepoznaje da je potreba za bliskošću važnija od svih ostalih potreba, a uzrok je tomu to što je upravo povezanost preduvjet psihičkih i razvojnih procesa te emotivnog sazrijevanja. Srećom, ipak se kreće.

Tomislav Kuljiš, centar Prirodno roditeljstvo

Ostali članci