Paulo Coelho: Priča o oblaku i pješčanoj dini ili Što je ljubav?

Ljubav je sila koja pokreće svijet i čini čuda...

“Svi znaju da je život oblak vrlo aktivan, ali jako kratak“, napisao je Bruno Ferrero. Ta me misao dovodi do sljedeće priče:

Mladi se oblak rodio usred velike oluje nad Jadranskim morem. Nije imao vremena rasti jer je snažan vjetar otpuhao sve oblake prema Africi.

Kada su stigli do afričkog kontinenta, klima se promijenila: toplo je sunce zasjalo na nebu, a ispod njega se prostirao zlatni pijesak pustinje Sahare. Vjetar je nastavio otpuhivati oblake prema šumama na sjeveru jer gotovo nikada ne kiši u pustinji.

No, kako to obično biva s mladima, mladi je oblak odlučio otići od svoje obitelji i prijatelja kako bi vidio svijet.

“Što to radiš?“, upitao ga je vjetar. ”Čitava pustinja izgleda isto! Vrati se u grupu i vidjet ćemo središnji dio Afrike gdje se nalaze prekrasne planine i drveće!“

No, mladi ga oblak, buntovnik po prirodi, nije poslušao; malo pomalo, spustio se u nizine sve dok nije mogao ploviti na nježnom povjetarcu tik do zlatnih pješčanih dina. Nakon što je preletio čitavo područje, zamijetio je jednu od dina kako mu se smješka.

Bilo je to zato što je i ta pješčana dina bila mlada, tek stvorena od vjetra koji je prohujao područjem. Istog se trenutka mladi oblak zaljubio u njezinu zlatnu kosu.

“Dobro jutro“, reče oblak. “Kako je živjeti tamo dolje?“

“Uživam u društvu drugih pješčanih dina, sunca i vjetra te karavana koje ovuda prolaze s vremena na vrijeme. Ponekad je jako vruće, ali je podnošljivo. A kako je živjeti tamo gore?“, upitala je.

“I ovdje su vjetar i sunce, ali prednost je što mogu letjeti čitavim nebom i vidjeti sve što želim“, odgovorio je oblak.

“Moj život je kratak“, rekla je pješčana dina“. “Kada se vjetar vrati u šume, ja ću nestati.“

“Da li te to žalosti?“, upitao ju je oblak.

“Dobivam dojam da nemam nikakvu svrhu“, odgovorila je.

“Razumijem, ja se osjećam isto tako. Čim dođe sljedeći vjetar, otići ću na jug i pretvoriti se u kišu, to je moja sudbina.“

“Jesi li znao da, ovdje u pustinji, kišu nazivamo Rajem?“, upitala ga je dina.

“Nisam znao da bih ikada mogao postati nešto tako važno“, odgovorio je oblak.

“Čula sam nekoliko legendi od starih pješčanih dina. One kažu da nakon kiše postajemo prekrivene biljem i cvijećem. Ali ja ne znam kakav je to osjećaj jer u pustinji rijetko pada kiša.“

Ovog je puta oblak malo oklijevao, ali onda se veselo nasmijao: “Ako želiš, mogu te prekriti kišom. Iako sam tek stigao ovdje, zaljubio sam se u tebe i želio bih zauvijek ostati ovdje.“

“Kada sam te prvi put ugledala, visoko na nebu i ja sam se zaljubila“, odgovorila je pješčana dina, “ali ako pretvoriš svoju divnu bijelu kosu u kišu, umrijet ćeš.“

“Ljubav nikada na umire“, rekao je vjetar. “Ona nas preobražava, a ja ti želim pokazati Raj.“

Tada je počeo milovati pješčanu dinu kapima kiše. Ostali su tako neko vrijeme, sve dok se duga nije pojavila na nebu.

Idućeg dana mala je pješčana dina bila prekrivena cvijećem. Ostali oblaci, koji su bili na putu za središnju Afriku, pomislili su da to mora biti dio šume za kojom tragaju te su se i oni pretvorili u kišu i zasipali je svojim kapima.

Dvadeset godina kasnije, pješčana dina se pretvorila u Oazu koja je putnicima nudila osvježenje pod krošnjama svog drveća.

I sve zbog toga što se jednoga dana, zaljubljeni oblak, nije bojao odreći vlastitog života u ime ljubavi.

Izvor: paulocoelhoblog.com

Pripremila Tena Ožegić

Preporučujemo

Ostali članci