Paulo Coelho: Molitva oprosta - sebi

Već je dobro poznata činjenica da nas opraštanje oslobađa, no katkad je najteže oprostiti samima sebi. Na svojem službenom blogu, Paulo Coelho je podijelio emotivan dio iz svoje knjige “Aleph“ u kojem se nalazi divna i dirljiva molitva oprosta. “To su riječi koje lutaju Svemirom, čekajući da ih iskoristi tko god ih zatreba...“

Hilal traži nadahnuće u zlatnim zidovima, u stupovima, u ljudima koji ulaze u crkvu u to rano jutro, u plamenu upaljenih svijeća.

“Opraštam djevojci koja sam bila. Ne zato što sam postala svetica, već zato što više ne mogu nositi u sebi svu tu mržnju. Mržnja umara. Ne znam mijenja li to išta na Nebesima ili na Zemlji, spašava li to ili osuđuje moju dušu, ali ja sam iscrpljena i tek sada to shvaćam“, reče Hilal.

Ne, nisam ovo očekivao. “Oprosti svima i svemu, ali oprosti i meni“, molim je.  “Uključi me u svoj oprost.“

“Opraštam svima i svemu, uključujući i tebe, čiji zločin ne poznajem. Opraštam ti jer te volim i jer ti ne voliš mene. Opraštam ti jer me odbacuješ i time umanjuješ moju snagu, opraštam ti jer ne vidiš tko sam i što ovdje radim.“

Ona zatvara oči i podiže ruke prema stropu.

“Oslobađam se mržnje putem oprosta i ljubavi. Shvaćam da je patnja, kada se ne može izbjeći, ovdje kako bi mi pomogla na mojem putu prema blaženstvu.“

Hilal govori tiho, ali akustika crkve tako je savršena da sve što govori odzvanja u svim uglovima. Ali moje mi iskustvo govori da iz nje progovara duh djeteta. Ona ponavlja riječi koje lutaju Svemirom, čekajući da ih iskoristi tko god ih zatreba.

Za sve suze koje samo prolila, opraštam.

Za boli i razočaranja, opraštam.

Za izdaje i laži, opraštam. Za klevete i spletke, opraštam.

Za mržnju i progone, opraštam.

Za udarce koji me raniše, opraštam.

Za razrušene snove, opraštam.

Za uništene nade, opraštam.

Za nedostatak ljubavi i zavist, opraštam.

Za ravnodušnost i zle namjere, opraštam.

Za nepravdu u ime pravde, opraštam.

Za srdžbu i zlostavljanje, opraštam.

Za nemar i zaborav, opraštam.

Cijelome svijetu, za sva zla, opraštam.

Ona spušta ruke, otvara oči i prekriva lice rukama. Prilazim joj da je zagrlim, ali ona me zaustavlja pokretom ruke.

“Nisam još završila.“

Ponovno zatvara oči i pogleda prema gore.

“Opraštam i samoj sebi. Da nevolje iz prošlosti više ne budu teret na mojem srcu.“

Na mjesto boli i povrijeđenosti stavljam razumijevanje i spoznaju.

Na mjesto nemira stavljam glazbu koju stvara moja violina.

Na mjesto žalosti stavljam zaborav.

Na mjesto osvete stavljam pobjedu. 

Moći ću slobodno voljeti i ljubavlju nadići svu mržnju,

Darovati i kada ništa ne posjedujem,

Raditi s veseljem i usred brojnih zapreka,

Pružiti ruku čak i u potpunoj samoći i napuštenosti,

Osušiti suze još u jecajima,

Vjerovati i kada nitko drugi u mene ne vjeruje.

Ona otvara oči, polaže dlanove na moju glavu i govori sa sigurnošću koja dolazi iz Visina:

“Tako neka bude. Tako će i biti.“

Izvor: paulocoelhoblog.com

Paulo Coelho. Pripremila Tena Ožegić

Ostali članci