Prijateljice - sestre po srcu

Hana Konsa autorica je ljubavnih romana, pjesama i priča za Kvaku te urednica i voditeljica na mreža tv. U svojim postovima na Facebooku reagira na ljude i pojave koji nas okružuju, a ova topla priča o ženskom prijateljstvu mnoge će ponukati da se prisjete odnosa i ljudi koje vrijedi čuvati...

Sestrinstvo po srcu

"Ne plači, draga prijateljice. Obriši suze i sjedni tu kraj mene. Ispričaj mi sve što ti je na duši. Ne uzdiši tako teško jer nema toga što nas dvije ne možemo riješiti. Znaš... postoji jedan odnos u životu koji je neprocjenjivo značajan. Kada se pripadnici istog spola i generacije nađu u ravnini. Nema tu pretvaranja, skeniranje je trenutačno i uvijek izbacuje precizan rezultat. Točno se zna tko je tko. U svim drugim odnosima ili ste žensko ili muško, mlađi ili stariji, radnik ili šef, roditelj ili dijete, ali kada se nađu žene istih godina njima je sve jasno.

Kada smo bile male, sve smo se zajedno igrale. Imala je i tada poneka od nas ljepšu lutku, haljinu ili mašnu u kosi. Poneka nije imala ništa od navedenih dobara ali je bila vedra, vesela, neku smo voljele zbog ljepote, poneku jer smo samo njoj mogle povjeriti tajnu. S nekom smo mogle izvesti smione vragolije… s ponekom smo se igrale samo zato jer je bila tu, prisutna, stanovala blizu, s ponekom jer je bila šutljiva pa bi se brbljavica u nama mogla do sita načavrljati. Našla bi se uvijek i neka zločesta, ali nju bi zaobilazile. Uvijek smo imale i onu koja nam je brisala suze. Onu jednu, koja nije bila ni mama, ni sestra, ni rođakinja, onu koja je bila prijateljica. Voljele smo se bez obzira na visinu, bogatstvo ili pamet.

hana konsaHana KonsaSvakoj od nas dogodio se život. Otkrhnuo je dio duše, tijela, ljepote, radosti i snage. Dok smo se dva tri puta okrenule oko planete našle smo se na početku druge polovine puta. Kao i u svakoj igri neke su prošle bolje neke lošije. Mnogima se čini da nemaju ni smisla, ni razloga, ni načina za nastavak bespoštedne utrke. A jako je još dug put do cilja. Daleko smo mi od štapa, cure moje.

Vremena su, kažu, teška. A meni se čini, ako ćemo biti pošteni, da je u svakom stoljeću, unutar kojeg ćemo smjestiti jedan prosječan ljudski vijek, bilo teško. Nema tog čovjeka koji se nije zatekao u društveno političkim gibanjima koja mu nisu išla na ruku. Razmislimo o životima naših baka, majki, prabaka, djedova, očeva… osvrnimo se gore dolje, lijevo desno i priznajmo – svima je ponekad bilo tako da je pomislio: Zemljo, otvori se i progutaj me.

Zato ne bih kukala, cvilila, hramala i bremzala, već bih potrčala s čoporom vučica na vrh brda. I nema problema, ako se koja ne ćuti, trenutačno, vučicom pa misli da je kokoš ili ranjena ptica, to nije problem. Dok se bude penjala strminom susrest će se sa svojom pravom naravi. Onom koju je posjedovala u pješčaniku a putem zagubila. Kada te mećava potjera i kada trčiš, trčiš i trčiš, nađeš se na vrhu brda okovana ledom, puno je izglednije da ćeš preživjeti ako nisi sama.“

Hana Konsa

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci