Još uspjeha, još pažnje, još stvari... Kako znati koliko nam je zaista dovoljno?

Nemir koji stalno tjera da tražimo više i dalje zapravo nas udaljava od mira koji možemo stvarati i njegovati jedino iznutra. Kad god osjetite da vam nešto stalno nedostaje, da vam „tog nečeg“ nikad nije dosta, znajte da je riječ o ovome...

Ono što mi ne treba kao zamjena za ono što mi treba

Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini osnovu zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog može se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kad nam je dosta, u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.

Kad stalno jurimo za nečim višim, novim, drukčijim, to znači da bježimo od praznine, težine ili boli koju gomilanjem stvari, titula, uspjeha, partnera (ili nečeg petog) pokušavamo ispuniti ili zaliječiti.

Mnogi od nas su tijekom odrastanja od roditelja dobivali mnogo „onog što im ne treba“ u zamjenu za „ono što im treba“. Neki od nas su u zamjenu za toplinu i ljubav dobivali stvari, neki su dobivali slatkiše, neki pohvale zbog ocjena u školi. Na taj način smo naučili emocionalno vrednovati ono što je zapravo znak pomanjkanja topline, brižnosti, ljubavi.

Kako nastaju sponzoruše?

Ako je otac odsutan zbog posla pa svoju prisutnost pokušava nadomjestiti stvarima (tako da djetetu „ničega ne fali“), njegova se pažnja poistovjećuje s materijalnim obiljem. Ako je riječ o djevojčici, to znači da joj je prvi objekt ljubavi suprotnog spola (otac) u zamjenu za sebe davao krpice, šminku, udobnost...

Moguće je da će ta curica poslije postati „sponzoruša“, da će birati muškarce prema sličnom kodu jer negdje u sebi nosi poruku da je vole ili da njezinu pozornost zaslužuju samo oni koji je vode na egzotična putovanja i kupuju skupe parfeme.

Nezasitno isprobavanje alternativnih metoda

Ljubav je esencijalna kvaliteta čovjeka koju ne možemo zamijeniti ni sa čim. Fascinacija novim i nepoznatim koja tjera na stalno grabljenje naprijed često je kompenzacija, vanjska preslika unutarnje potrage za ljubavlju. Nemir koji stalno tjera da tražimo više i dalje zapravo nas udaljava od mira koji možemo stvarati i njegovati jedino iznutra. Kad smo stalno u planovima i idejama za brže, više, bolje, to znači da zanemarujemo osjećajnu i intuitivnu stranu života.

Sindrom „nikad dosta“ manifestira se na mnoštvo različitih načina. Osim gomilanja stvari, može biti riječ o isprobavanju alternativnih metoda, o stvaranju romantike, o stremljenju poslovnim uspjesima – o svakoj aktivnosti koju ritualno ili kompulzivno ponavljamo ili za kojom čeznemo pa zato stalno o njoj razmišljamo. Suvremeni čovjek je često rob tih takozvanih procesnih ovisnosti koje naizgled zalječuju problem, a zapravo odvlače pozornost od problema.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Ostali članci