Suosjećati ne znači žrtvovati se za druge

Teško je ostati slijep na probleme s kojima se ljudi nose u krizi, čak i ako sami njome nismo zahvaćeni. No prije nego što krenete drugima pomagati, razmislite o svojim motivima. Ne koristite muku drugih kako biste sebe istaknuli, kaže naša kolumnistica Tatjana Divjak

Ljeto je predivan dio godine, mnogima najdraži. Život buja dokle god nam pogled seže i svega ima u izobilju. Voće je zrelo, a sunce na površinu izvlači ono najslađe iz zrelih plodova. Dok grickate bobice grožđa i čitate Sensu, a oko vas cvrčci pjevaju svoju pjesmu, čini se da život ne može biti bolji. Ležite negdje na plaži okupani suncem, a miris mora vas omamljuje, no... možda vam nešto ipak ne da mira. Slike i riječi s prelijepih Sensinih stranica ne mogu prekriti misli koje se vrte vašom glavom i skaču u umu poput majmuna s grane na granu. Možda ste nemirni, ne uspijevate se opustiti, a zbog osjećaja krivnje koji ometa vaš užitak zabrinuti ste umjesto da se radujete. Ne ide, pa ne ide!

Ne čudi me to, kao što, vjerujem, ni vas ne zbunjuje u potpunosti. Taj grč i pritisak, koji i sama često osjećam, nije neobičan. Znate, kao i ja, da smo okruženi izazovima koje donosi višegodišnja kriza. Sa zebnjom u srcu očekujemo jesen. Gospodarska kriza ne prestaje i, čini se, donosi još više izazova nego u mjesecima koji su iza nas, iako brojimo već i godine otkad su se pojmovi recesija i kriza uvukli u naše domove, urede, škole, misli.

Pomozi si sam

Mnogi su naši građani ostali bez posla, velik broj svakodnevno odlazi na radna mjesta i ne dobiva plaću, a oni koji imaju radno mjesto i ostvaruju prihode u svojoj okolini imaju barem jednu osobu koja ima sve manje za pristojan život.

Na osobnoj razini možemo se ravnati onom starom „pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“, no na kolektivnoj se osjećamo nemoćnima, a čini se da oni koji bi trebali pokrenuti stvari, pronaći izlaz iz krize, stvoriti drukčije i bolje okruženje i uvjete ni sami ne znaju kako to ostvariti pa nas nemoć ispunjava ljutnjom. Sve češće i sami prigovaramo, odrekli smo se već svega što smo mogli i mnogi se više ne mogu veseliti životu, čak i ako sami nisu izravno zahvaćeni najdubljim posljedicama krize.

Ako ste ovladali svojim mislima i životom, moguće je da vam se pojavljuje pitanje kako pomoći onima koji su oko nas posustali, a da pritom i sami ne potonemo. Suosjećate s onima kojima je teško, no i sami znate da nekima možete pomoći, nekima ne. Kako to procijeniti? Kako ne osjetiti frustraciju zato što ne možemo pomoći drugome? I gdje je zdrava granica u tom suosjećanju?

Zajedništvo i solidarnost

U svojoj sam okolini imala upravo takve nedoumice. Nisam zatvorila oči na probleme koji su pogodili moje poznanike, no nisam znala što bih mogla napraviti, kako im pomoći. Imam samo jedno ograničenje koje je rezultat lošeg iskustva – ne posuđujem novac. Moje pitanje „Kako ti mogu pomoći?“ mojoj je poznanici značilo više od sveg novca koji bi vratio njezine dugove.

Zajedništvo i solidarnost s onima koji su u nevolji, koji teško žive, temelj su zdravog društva. Empatija, međutim, znači da prepoznajete osjećaje drugih i da ih poštujete, ali ne i da preuzimate njihove emocije. Tako im dajete priliku da svoje emocije (pre/pro)žive uz osjećaj da ipak nisu sami. Prepoznajući osjećaje, pa i potrebe drugih ljudi, možete lakše i jednostavnije procijeniti je li im pomoć stvarno potrebna, a na taj ćete način i sebi pomoći da vas ne povrijede reakcije okoline ako neadekvatno reagirate, primjerice, gurajući se da pomognete tamo gdje pomoć nije željena ili potrebna.

Kao Majka Terezija

Osoba koja pomaže drugima obično osjeća zadovoljstvo. Ispunjavamo tako svoju težnju da kao duhovna bića ne budemo okrenuti samo sebi i svojim potrebama nego i da zamjećujemo one oko sebe. Poneki imaju umjerenu potrebu za takvim ponašanjem, a ponekima je to temeljni sadržaj života. Primjer osobe koja je tomu posvetila svoj život bila je Majka Terezija, svojevrsna personifikacija ljubavi prema bližnjem.

No nismo svi Majke Terezije niti to trebamo biti, a ako imamo potrebu pomoći drugima, ne očekujmo ništa zauzvrat. U protivnom ćemo doživjeti razočaranje jer nismo do­bili očekivanu plaću za svoj trud. Trebamo pomagati drugima, no ne pretjerivati u tome, osobito ako to u nama izaziva nemir.

Kako sam ja dobra

Pomagati drugima vrlo je lijepa gesta ako se ne koristimo tim ponašanjem da bismo cijelom svijetu obznanili koliko smo „dobri“. Bez obzira na to traži li netko pomoć ili mu je samoinicijativno nudite, ljudski je i sasvim prirodno priskoči­ti osobi u nevolji. Isto ponašanje cijenimo i kod drugih. Takve nas geste mogu emotivno ispuniti i kada dajemo i kada primamo. No u svijetu okrenutom materijalnom, u stalnoj strci pa i borbi za preživljavanje ljudi nisu svjesni kako se sami osjećaju, a kamoli kako se osjećaju drugi. Neki se boje da će, ako ponude pomoć, biti iskorišteni i postati žrtve.

Ako ste i sami takvi pa ipak pritom imate grižnju savjesti, trebate si postaviti pitanje zašto se tako osjećate. Možda ljudi kojima nudite pomoć ili im već pomažete smatraju da im nije potrebna „samilost“ i razočara vas njihova reakcija jer ipak očekujete zahvalnost. Ili je u pitanju nešto drugo?

Pravi motivi za pomaganje

Prije nego što iz nekog straha pokušate ušutkati poriv za pomaganjem, razmislite o tome što očekujete od onih kojima pomažete, koji su vaši pravi motivi. Ako je to želja da si dokažete koliko vrijedite jer vam je narušeno samopouzdanje, rješenje potražite na drugoj strani – okrećući se više sebi i učeći voljeti sebe. Vodite se onom „voli bližnjeg svoga kao samog sebe“. U tome je početak – jer samo kada imate zdravu sliku o sebi, vaši motivi mogu biti autentični. Imate li dobro mišljenje o sebi, nećete dobrim djelima pokušavati od drugih „kupiti“ bolju reakciju od one koju gajite sami prema sebi. Kada se zdravo odnosite prema sebi, pomažete i sebi i drugima jer će vaša potreba da pomažete biti prirodna, a ne kompulzivna i pomalo odbojna.

Jedino ako je vaš poriv da pomažete drugima rezultat istinske brige za drugoga/bližnjeg, bez bilo kakva očekivanja i bez potrebe da vam osoba kojoj pomažete (ili okolina) uzvrati dobrim – riječ je o altruističkom ponašanju. Ono je zdravo, normalno i poželjno samo ako je iskreno i autentično. Ako osjećate da „morate“ pomagati (pa i ako je to posljedica odgoja i kulturne uvjetovanosti), riječ je o svojevrsnoj prisili, a ne o altruizmu.

Danas s veseljem susrećem svoju poznanicu jer vidim da je riješila situaciju, da joj moja pomoć uopće nije potrebna, a nema ništa ljepše od spoznaje da je svijet koji nas okružuje baš onakav kakav treba biti. I tada se možemo potpuno opustiti i radovati svojim malim zadovoljstvima. I jeseni, kao i ljetu!

Tatjana Divjak

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci