Što nam poručuju depresija, napadaji panike, tjeskoba...

Kako Ruediger Dahlke prvenstveno promatra fizičke simptome kako bi tumačio sadržaj psihe, i psihički simptomi se mogu tumačiti na ovaj način. Oni, ističe, govore izravno o tome što nas uistinu muči ispod površine. Potrebno je samo promijeniti kut gledanja i uvažiti životni kontekst u kojem se pojavljuju kako bismo ih razumjeli i otkrili što je to što želimo potisnuti i učiniti nevidljivim. U intervjuu otkrijte zašto su psihički problemi sve češći u našem društvu...

Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će za pet godina depresija postati, prema učestalosti, drugi po redu zdravstveni problem u svijetu. Kako to tumačite?
Bojim se da je upravo tako. Sve više ljudi živi u stresu, ne živi u ravnoteži, ne hrani se ispravno. Depresija je najjednostavniji način da se čovjek preda, da posustane pred vlastitom prikup­ljenom agresijom i bude bespomoćan u naizgled bezizlaznoj situaciji. Napredak tehnologije nas mijenja, život je sve brži i teško ga je pratiti. Izgubljeni smo u moru informacija. Sve nas to čini bespomoćnima, tj. sklonima predaji.

Možete li dati primjer što nam sjena, tj. odbačeni dio nas poručuje kod psihičkih problema poput, primjerice, paničnih napadaja, tjeskobe, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije....
Sve što doživimo pohranjeno je u nama. Svakom od tih iskustava dajemo neko značenje i potom ga na svjesnoj razini zaboravljamo. No na nesvjesnoj razini ono i dalje u nama živi i ima energetski naboj. Svoja vlastita pitanja i teme zrcalimo u druge i tako posredno doživljavamo ono što je naša tema. Na primjer, kada osjetimo strah i pritom ga odbacujemo, on će se zrcaliti u drugoj osobi kroz zrcalne neurone i mi ćemo ga u njoj vidjeti. Na taj način naš vlastiti strah ostaje na ‘sigurnoj udaljenosti‘ i ne moramo se njime baviti.

Tako to više nije naš strah, nego strah druge osobe. Sve što kod druge osobe primjećujemo ima veze s nama. Njezine osobine primijetit ćemo samo ako rezoniraju s nama, tj. ako nas se intimno „tiču“. Kada nešto doživimo kao opterećenje i to svjesno ne proradimo i razgradimo, potisnut ćemo to na nesvjesnu razinu, u našu sjenu. No odande će ti sadržaji djelovati kad ih pobude vanjski događaji, po kvaliteti energije slični onome što smo potisnuli. Kad je podražaj iz okoline u rezonanciji s onim što o sebi ne želimo vidjeti (npr. neodrađene teme vezane uz smrt, gubitak...) nastat će simptomi, primjerice, u obliku napadaja panike.

U “sjeni” su i sve odbačene opcije koje smo imali pri donošenju neke odluke. Na primjer, netko tko se odlučio za studij ekonomije, a uvijek je želio studirati psihologiju možda će cijelog života senzibilno reagirati pri donošenju odluka ili na psihološke teme... Na ovaj je način moguće razviti sve vrste simptoma. Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja potrebno je zapitati se: U kojem području imam strah od gubitka kontrole, na što ne mogu utjecati pa „uspostavljam kontrolu“ i zadovoljavam tu skrivenu potrebu na drugačiji način - ponavljanjem istih radnji. Pitanje koje postavljamo pri nekom simptomu je: Što mi on kaže, na što me upućuje, na kojim temama moram raditi?

U  prošlom broju Sense naveli ste da je konzumiranje mesa odgovorno, među ostalim, i za sve veći broj slučajeva paničnih napadaja. Možete li to obrazložiti?
Kada životinje čije meso jedemo idu na klanje, u strahu su i izlučuju hormone stresa koji ulaze u njihov krvotok, a odatle u meso te postaju dio njega. Te hormone i strahove, energetski gledano, mi unosimo u sebe konzumiranjem mesa. Stoga oni „žive“ u nama i moguće je da se manifestiraju u obliku paničnih napadaja.
 
U svojim radovima navodite da svaki psihički simptom ima smisao i opravdanje. Navodite da je stoga potrebno ciljano usmjeriti simptome i da je to ljekovito. Što to konkretno znači?
Simptom uvijek ima značenje, uvijek je putokaz da treba nešto promijeniti kako bi on postao suvišan, izgubio funkciju i nestao. Stoga treba otkrivati na što simptom usmjerava i na tome raditi. Recimo, kod depresije osoba se osjeća nemoćnom, nema volje za život, nema snage da nešto poduzme, vidi sve crno. Depresija je agresija usmjerena protiv sebe.

Važno je pitanje što je efekt tog stanja. Efekt može biti da netko drugi mora preuzeti odgovornost, preuzeti zadatke, primjerice, u obitelji. Na primjer, jedna se depresivna majka više nije mogla brinuti za djecu, nije mogla raditi sve ono što je uvijek radila da bi svi bili zadovoljni. Prije nego što je oboljela njezin se angažman podrazumijevao, a svaki njezin pokušaj da dobije podršku bio je neuspješan.

S vremenom se njezino nezadovoljstvo nagomilalo, teret postao pretežak. Bijes što ne može postići ono što joj je potrebno okrenuo se protiv nje same i postao potištenost, tuga, bespomoćnost, bezizlaznost. Ako spoznamo kako je došlo do depresije, što je uzrok i što treba promijeniti, simptom, a to je u ovom slučaju depresija, neće više biti potreban.

Spoznajom uzroka možemo terapeutski raditi na rješenju problema, osnažiti pacijenta da svoje potisnuto nezadovoljstvo, bijes, agresiju izrazi na dobar način, da riješi probleme koji su doveli do depresije i ona više neće biti potrebna. Ima puno situacija u životu na koje ljudi reagiraju depresijom (gubitak drage osobe, fizička bolest i strah od smrti i dr.). Ako je depresija reakcija na nešto, radimo na temi koja iza nje stoji.

Koje vrste psihoterapija mogu biti učinkovite kod različitih psihičkih tegoba?
Sve vrste psihoterapije mogu biti učinkovite ako je tijekom terapije u centru čovjek – duh, duša i tijelo koje ga sačinjavaju. Ako se bavimo sjenom, onim što smo negirali, odbacili, potisnuli, a sada se javlja u obliku simptoma, te ako terapeut prati pacijenta i pomaže mu da usvoji zdravu sliku o sebi, terapija će biti učinkovita kako god se zvala.

Naši problemi uglavnom ne dolaze izvana – mi smo ti koji sebe u mislima napadamo, imamo lošu sliku o sebi i na taj način u život privlačimo i ljude i situacije koji nam to potvrđuju. Metode su samo procedure koje ne funkcioniraju ako ih se koristi samo kao tehniku. Potrebno je prepoznati što je tema, na koji je način došlo do poremećaja slike o sebi koji je uzrokovao simptome. U većini slučajeva pacijent u sebi ima sve resurse da postigne promjenu.

Dakle, nema vrste psihoterapije za svaki pojedini psihički poremećaj ili problem, niti svaka metoda djeluje na svakog pojedinca jednako. U centru svega je čovjek, vrlo kompleksno energetsko biće. Ako naiđe na terapeuta s kojim je u rezonanciji i u njega ima povjerenja, sasvim je nevažno koji terapeutski pristup on ima.

Zašto neke psihičke poteškoće imaju tendenciju ciklički se obnavljati (čak i sezonski)?
Simptomi bolesti nanovo se pokazuju samo ako nisu savladani, riješeni. Inače se ne bi pojavili. Treba otkriti uzrok i naći rješenje, to je terapija.

Kako postići psihičku ravnotežu u svijetu u kakvom danas živimo? Što svakoga dana možemo poduzeti?
Ne možemo mijenjati svijet u kojem živimo, ali možemo mijenjati sebe. Onome što doživimo možemo dati drugačije značenje od onog što bismo to prvotno učinili. Možemo potražiti što je u situaciji dobro, što iz nje možemo naučiti ili što nam dugoročno može donijeti iako je sada, naizgled, negativna.

Usmjerimo pažnju na ono što je dobro, a ne na ono što je loše. Uvijek nanovo u svijest prizivajte pozitivne i dobre situacije iz svoga života, to će vas osnažiti. Negativne misli nam, naime, oduzimaju energiju, one su na energetskoj razini začetak svake bolesti.

Pripremila Nada Kaiser

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci