Na čemu se najviše temelji smisao života?

Smisao života za svakog od nas može biti drukčiji, ali postoji nešto što je jedinstveno za sve, kaže psihologinja Tomica Šćavina...

Ima li smisla ili nema?

Kada razmišljamo, razgovaramo ili pišemo o smislu života, možemo naići na razne otpore. Kod nekih ljudi javlja se religiozni strah (ne smije se razmišljati, mora se vjerovati). Neki na smisao gledaju čisto evolucijski, svode ga na produžetak vrste (imati djecu).

Neki ne pronalaze načina za izražavanje svojih doživljaja (to se ne da riječima opisati). Kod nekih se javlja strah od zadiranja u nepoznata područja uma (nema smisla filozofirati). Neki misle da smisla uopće nema, da se sve događa po slučaju, a neki smatraju da je sve u životu skladno, smisleno i uređeno.

Traženje smisla u antipatičnim kolegama

Kreiranje smisla je vrsta dijaloga između unutarnjeg i vanjskog svijeta. To je stvaranje svojeg osobnog, jedinstvenog jezika za komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću. Sama riječ „dijalog“ potječe od riječi „dia“ i „logos“, što u doslovnom prijevodu znači tijek značenja ili tijek smisla.

Taj tijek je nigdje drugdje nego u svakodnevici. Nije nam potrebna izolacija, odlazak na planinu ili u pećinu kako bismo se odmorili od života, odvojili se od njega i tamo negdje, s pristojne distance ga „shvatili“. Život se izražava kroz bezbroj raznolikih detalja običnog života. Kad smisao tražimo unutar života – u radnom danu, u simpatičnim i antipatičnim kolegama, u sretnim i bolnim trenucima – kad ga tražimo unutar, a ne izvan života, sama potraga produbljuje doživljaj postojanja.

Pritom su i zadovoljstvo i frustracija, i sreća i patnja tu da nam prošire okvire života. Viktor Frankl, psihijatar i osnivač logoterapije (terapije smislom) je promatrajući oboljenja nekadašnjih zatvorenika koncentracijskih logora (među kojima je i on sam bio) utvrdio da ne postoji samo patologija stresa već i patologija rasterećenja. Iz svojih istraživanja je zaključio da ne treba pod svaku cijenu izbjegavati napetosti, već u život unositi određenu zdravu dozu napetosti.

tomica šćavinaTomica Šćavina, psihologinjaKakav je smisao u patnji?

Patnja je nešto čemu najteže pronalazimo smisao. Kad smo u snažnoj fizičkoj ili emotivnoj boli, onda se filozofiranje o smislu života čini kao puka besmislica. Kako naći smisao u tome da je netko, ni kriv ni dužan, već kao dijete proživio teške traume? To samo po sebi nema smisla. Kao djeca, izloženi smo svijetu kakav jest, sa svim njegovim svijetlim i tamnim stranama. Poslije, tijekom života, takve događaje možemo „posložiti“ na smislen način.

Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrjedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naše živote iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odgovora na pitanje kakav sam ili kakva sam.

Ono kako jest i ono kako bi trebalo biti

U traženju odgovora na to pitanje nemoguće je izbjeći i teške, tužne ili zbunjujuće trenutke. Ako tvrdimo da je smisao u ljubavi ili da je smisao u sreći, što je onda sa svim onim osjećajima koji nisu ni ljubavni ni veseli, a tu su? Kad odbijamo doživjeti život u cjelini, u svoj toj šarolikosti svakodnevnih radosti, tuga, ljutnji, strahova, nježnosti i oduševljenja, počinjemo vjerovati da je moguće naučiti biti stalno pozitivan i sretan. Živimo u narcističkom društvu u kojem je „biti sretan“ pitanje prestiža i ta površna, naučena, lažna sreća zapravo je vanjska fasada, nešto zgodno za pokazivanje, a ne prava unutarnja istina.

O životu i svojoj ljudskoj prirodi možemo nešto naučiti kako iz sreće i zadovoljstva, tako i iz patnje, ljubomore ili bijesa. Perfekcionistička vizija sebe kao nekoga tko uvijek ima prave odgovore, snalazi se u svakoj situaciji i stalno vidi da je čaša do pola puna, a ne do pola prazna, čini nas neosjetljivima i površnima.

Kreiranje životnog smisla se prije svega temelji na iskrenosti prema sebi, jer najviše napredujemo onda kada si priznamo „ono kako jest“ umjesto da stalno težimo „onome kako bi trebalo biti“. Definicije o tome „kakvi bismo trebali biti“ nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti i mir sa sobom onakvima kakvi jesmo osnova je smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.

Model: Tatjana G. (Talia)

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci