Kriza srednjih godina (i kako je ne osjetiti)

Jedna od mnogih poruka koje čujemo tijekom odrastanja jest da je život kratak i brzo prođe, a da je starost teška. „Vidjet ćeš kada dođeš u moje godine!“ govore nam stariji kada se na nas ljute jer smatraju da ih ne slušamo, ne razumijemo ili da uludo trošimo dane tjerajući po svome. Tatjana Divjak inspirira nas da se lakše nosimo s četrdesetima, pedesetima...

'Dobro izgleda - za svoje godine'

Kad doguramo do četrdesete, već očekujemo znatno manje godina do kraja života nego što smo ih doživjeli od njegova početka, premda ne znamo kada ćemo napustiti ovaj svijet. Htjeli-ne htjeli, prihvaćamo zdravo za gotovo tu okrutnu pretpostavku – starimo i nema nam druge nego spremiti se na početak odbrojavanja. Na to nas podsjećaju i poruke kojima nas obasipaju sa svih strana. S pedeset si – stara žena! Naslovi u crnoj kronici, izvješćujući o nesreći neke žene koja ima više od pedeset, nerijetko uključuju i riječ – starica. Za ženu koja s četrdeset i nešto nema višak kilograma i lijepo izgleda, mnogi će lakonski reći kako dobro izgleda – za svoje godine.

Nakon što navršimo pedesetu, mnogi smatraju da su najbolje godine iza nas, a kriza srednjih godina je neizbježno ludilo koje nas mora „drmnuti“ i, tko zna, možda ćemo poludjeti za nekim tko je dvadeset godina mlađi od nas i kupiti skupi automobil (muškarci) ili biti frustrirani i nervozni (žene). Mnogi padnu pod utjecaj tih programa i doista – rastaju se i na brzinu se vjenčaju s budućim majkama svoje djece, kojima bi prije mogli biti djedovi; boje kosu i odijevaju se kao tinejdžeri ili izgube volju za životom i padaju u depresiju (zapravo „depresiraju“, kako to kaže William Glasser, otac realitetne terapije).

Prva i druga polovica života

Još je Carl Gustav Jung, govoreći o životnim fazama, shvatio da se mijenjamo ne samo u tjelesnom smislu – odrastajući, nego i u emocionalnom – sazrijevajući, ali i mentalnom – postajući mudriji.  U svojoj knjizi Suvremeni čovjek u potrazi za dušom Jung je napisao esej pod nazivom Životne faze, navodeći kako se životni vijek sastoji od četiriju razdoblja: djetinjstva, mladenaštva, srednje dobi i starosti.

Prvu polovicu života (djetinjstvo i mladenaštvo) provedemo usmjereni na izgradnju ega (okrenuti prema van, na izgradnju obrambenih mehanizama koji će nam omogućiti preživljavanje, na stjecanje znanja i materijalnog bogatstva), a drugu polovicu u traženju dubljeg smisla – jastva, kako ga nazivaju u jungovskoj psihologiji (okrećemo se prema unutra, preispitujemo se, tražimo životni smisao razvijajući se u duhovnom pogledu). Tražimo svoju dušu!

Pojam krize srednjih godina

Do prije stotinjak godina, u Jungovo vrijeme, životni je vijek bio puno kraći, a ritam životnih promjena sporiji. Sada nas dug život sve većeg broja ljudi, kao i bogatstvo iskustva, stavljaju pred mnoga pitanja, osobito ona koja se odnose na svrhu života.
Ima onih koji ostanu zaglavljeni u egu, pa u srednjim godinama očajnički pokušavaju ostati u fazi mladosti i svega što ona donosi sa sobom. No, svako životno doba ima svoje zakonitosti, ali i ljepote. Tek nakon što iskusimo svako od njih, možemo postići cjelovitost.

lišćePojam „kriza srednjih godina“ smislio je šezdesetih godina prošlog stoljeća kanadski psiholog Elliott Jaques, prepoznajući kod svojih klijenata niz simptoma koje je smatrao posljedicom straha od starenja. Katkad toj krizi okidač nisu prvi znaci starenja, nego neke teže životne tragedije koje nas izbace iz uobičajenog načina života, iz kolotečine.  Smrt roditelja, prekid dugogodišnje veze ili, pak, samoća, gubitak posla ili neka teža financijska situacija, promjena tjelesnog statusa – menopauza ili andropauza, odrastanje i osamostaljivanje djece te njihov odlazak od kuće, neke su od najčešćih.

Strah od starenja

Strah od starenja prethodi strahu od smrti, a mnogima starenje izgleda kao gora varijanta. S pojavom bora, sijede kose, bolova u križima i potrebe za popodnevnim drijemežom počinjemo paničariti – pokušavamo odagnati sve znakove da više nismo u „najboljim godinama“. Pitamo se gdje su nam prošle godine, ali se preispitujemo i o samoj svrsi života. Poneki pokušavaju nadoknaditi propušteno ili obaviti ono što su dugo odgađali. Panika i kriza tada najbolje opisuju njihovo stanje.

No, jesu li i naše bake imale krizu srednjih godina, i otkad je taj sindrom zahvatio čovječanstvo do te mjere da se bez zadrške svaki otklon od očekivanog ponašanja u srednjim godinama naziva krizom!? Za bake i djedove ne znam, ali možda vam se, gledajući svoje roditelje, čini kako im karijera ili posao koji su radili nije osigurao sreću i zadovoljstvo, pa sam sigurna da su i sami proživljavali slične dvojbe kada su bili u toj životnoj dobi.

Stigla je i pedeseta

Ponosno mogu reći da sam uspješno odoljela tom izazovu. Pedeseta je stigla, a ja se osjećam dobro u svojoj koži. Prihvaćam promjene koje zamjećujem i svakoga se dana sve više radujem danima koji dolaze. Od nekih sam velikih očekivanja odustala bez žala, pomirena s realnošću koja mi napokon izgleda posve prihvatljivo. Koja je moja tajna – pitate se. Prije svega, činjenica da sam, odustajući od straha od promjene, mijenjala svoj život vlastitim odlukama, ne čekajući da promjenu nametnu okolnosti. Vrijeme koje sam tako iskoristila za vlastiti rast i razvoj po svom izboru, daje plodove – osjećaj mira uz istodobnu spremnost na aktivni život, no bez želje za natjecanjem. Biram kreativnost umjesto konkuriranja pa se ne uspoređujem s drugima, a to jača i moj osjećaj samopouzdanja.

Možda je riječ o tome da sam u 20. godini postala majka, pa me proces osamostaljivanja kćeri zatekao kad sam bila u punoj snazi, pa nisam imala osjećaj gubitka. A možda je samo riječ o tome da sam, nestrpljivo žureći u život, krizu proživjela u tridesetima uočivši prvu sijedu vlas. Okrutno je iščupavši iz korijena, ponadala sam se tada kako ću zaustaviti proces, no dvadeset godina poslije pomirljivo ga prihvaćam radujući se novom danu. Aktivna, spremna na nova prijateljstva, pa i ljubavi. Unatoč svim krizama koje oko mene zahvaćaju cijeli svijet.
I upravo je u tome vrijednost krize srednjih godina koju, kao i svaku krizu, možemo i trebamo iskoristiti za rast.

Duhovni rast i nije ništa drugo nego otvaranje nove stranice života, koju u ciklusu godišnjih doba zovemo jesen, a u dnevnom ciklusu poslijepodne. A što se radi u jesen? Požnjevene s polja i skupljene plodove bogatog ljetnog uroda spremamo u silose. Što činite poslijepodne? Obavljate sve ono što niste stigli tijekom jutra. Aktivno se pripremate za večer u kojoj ćete moći opušteno uživati. Bože, kako je život lijep!

Ne brojite bore

Što god vam se događa – ne brojite bore, ne mislite na starost – toliko ćete toga još doživjeti! Nije stoga još vrijeme za odustajanje od poslovnih uspjeha, ni od ljubavi, možda je samo vrijeme za kvalitetnije korištenje vlastitog resursa koji zovemo znanje i iskustvo. Ima i za vas i za mene, sigurna sam, još puno životnih i radnih zadataka u kojima možemo briljirati.

Razmislite i raspravite o svojoj situaciji s partnerom, sagledavajući s obitelji sve opcije koje vam donosi ovo doba, na samom svom začetku. I uživajte u svakom koraku. Moglo bi to biti predivno miholjsko ljeto u kojem uživate, svjesni potrebe da počnete spremati plodove za zimu, koja će onda biti ugodna, topla, s pucketavom vatrom ispred koje ćete, zamotani u pokrivač, zagrljeni, držeći se za ruke, jedne kasne večeri mirno usnuti pokraj nekoga tko vam je jako drag.

Tatjana Divjak

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci