Koje su slabosti snažnih ljudi (i snage slabih)

Da bismo ostvarili osobni napredak prema emotivnoj cjelovitosti, moramo prerasti ulogu usvojenu još u djetinjstvu – potrebno nam je upravo suprotno od onoga što mislimo da tražimo. Iskorak izvan granica svoga odabranog dijela emotivnog spektra intenzivan je i katkada težak, no otkriva nam zatomljene i zaboravljene dijelove sebe

Predmet iskorištavanja i zavisti

Kad je netko slab, kad mu ne ide ili kad pokazuje nemoć, lako je suosjećati s njim. S druge strane, kad je netko jak, snalažljiv i oslanja se uglavnom na sebe, onda je to sasvim druga priča. Gotovo nitko ne vidi kako nije lako biti uspješan i da snalažljivost zahtijeva stalno razvijanje fleksibilnosti, što znači i ulaženje u nove zone straha i nesigurnosti. S problemima i težinom onih koji „uvijek nekako isplivaju“ malo je tko u stanju suosjećati.

To, naravno, ne znači da „jakima“ razumijevanje i suosjećanje nije potrebno. Naprotiv. Iako umjesto razumijevanja i suosjećanja puno češće dobivaju upravo suprotno – postaju predmet iskorištavanja ili zavisti.

Emocionalna pozicija u obitelji

Uloge se dijele u djetinjstvu, unutar obitelji. Kombinacija urođenog temperamenta i obiteljske dinamike dovodi do toga da dijete usvoji svoju „emotivnu poziciju“ koja mu osigurava nagradu u obliku roditeljske pažnje ili ispunjavanja želja. Sam izraz emotivna pozicija ne zvuči kao da je riječ o mekim, ranjivim dječjim osjećajima iako je korijen upravo u njima. No, izraz je itekako na mjestu jer u odrasloj dobi to postaju pravi, pravcati strateški položaji.

Iako je tkanje emotivnih pozicija vrlo složeno, za ovu ću ih kolumnu maksimalno pojednostaviti podijelivši ih na jake i slabe. Odrasli koji u sebi nose emotivnu poziciju slabih lako pokazuju osjetljivost, ranjivost, tugu i skloni su dodvoravanju i idealizaciji jakih. Pokušajte zamisliti dijete koje pokušava udobrovoljiti strogu majku tako što joj dobrovoljno pomaže pri čišćenju i na taj način uspijeva s njom ostvariti barem nekakvu povezanost.

Recimo da to isto dijete zna da će otac prestati vikati na njega ako jasno pokaže koliko je povrijeđeno. Kombinacija djetetova urođenog temperamenta i takvog roditeljskog tretmana dovodi do toga da se pokazivanje slabosti povezuje sa sigurnošću, zaštićenošću i pažnjom.

Kako bih bio siguran, uvijek moram biti snažan

S druge strane, pokušajte zamisliti dijete koje je odraslo s roditeljima koji su njegovu tugu i ranjivost ignorirali ili posramljivali. Uz to, zamislimo da je to dijete već u tinejdžerskoj dobi moralo voditi brigu o bolesnoj baki i da su se petice u školi podrazumijevale, a ne nagrađivale. Uz takav tretman dijete uči da, kako bi bilo prihvaćeno i kako bi bilo na sigurnom, uvijek mora biti jako.

Emotivna pozicija koja je usvojena u djetinjstvu teži se ostvariti i u odrasloj dobi. Tako će oni koji su u poziciji slabih pokušavati doprijeti do ljudi koji su im važni ili potrebni (koje doživljavaju jakima) na slične načine na koje su dopirali do svojih roditelja – izlaganjem svoje ranjivosti, dodvoravanjem, pokazivanjem inferiornosti i slično. Jaki će, pak, biti oni koji se dokazuju i koji idu naprijed i onda kad im je jako teško jer su naučili da ne računaju na pomoć pa su i zaboravili da je mogu tražiti.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci