Kako prepoznati lažni autoritet?

Razmislite na koga i zašto gledate kao na autoritet

Prepuštanje kontrole i odgovornosti drugome

Pitanje autoriteta nije jednostavno. Odrastamo slušajući svoje prve autoritete, roditelje, a zatim i učitelje, profesore, nadređene na poslu, pisce knjiga o osobnom razvoju, a nerijetko i prijateljice i prijatelje koji vole dijeliti savjete. No, iako uvijek od nekog možemo nešto novo naučiti, to ne znači da nam taj netko mora predstavljati autoritet.

Ako riječ autoritet potražimo u rječniku, pronaći ćemo objašnjenje da autoriteti imaju moć ili pravo naređivanja, donošenja odluka i zahtijevanja poslušnosti. Ne zvuči nimalo privlačno. Prepustiti nekome dio kontrole i odgovornosti kratkoročno može dovesti do osjećaja sigurnosti i bezbrižnosti, ali za smislen život u kojem njegujemo slobodu vlastitog mišljenja i želju za samoostvarenjem potrebno je upravo suprotno.

Nije važno imaju li više znanja ili iskustva, jednostavno se nametnu

Dobar osjećaj kontrole omogućuje nam da ostvarujemo svoje planove u realnosti kakva jest, a preuzimanje odgovornosti omogućuje nam oslanjanje na vlastite snage.
Autoriteti su nam nužno potrebni u vrijeme odrastanja i adolescencije jer tada nemamo dovoljno životnog iskustva pa ne možemo donositi dovoljno dobre odluke u odnosu na sve s čime nas život suočava.

No mnogi ljudi u svojim glavama doživotno zadrže to fiktivno mjesto, pijedestal na koji se svako malo popne netko drugi – svećenik, pisac, psihijatar, mentor, prijatelj, prijateljica, političar, guru…

Ponekad uopće nije važno ima li taj netko više znanja ili više iskustva, nego samo postavlja li se kao autoritet. Često se zna dogoditi da se ljudi koji imaju izuzetno puno znanja i iskustva osjećaju nesigurnima upravo zato što su svjesni krhkosti znanja i zato što sumnjaju u važnost ili interpretaciju svojih iskustava.

A s druge strane, oni koji nemaju znanja i nisu kompetentni postaju autoriteti drugima samo zato što se postavljaju kao autoriteti – svojim nastupom, tonom glasa i rečenicama koje izgovaraju sami se penju na nevidljivi pijedestal moći.

Precjenjivanje svojih sposobnosti

Ovaj jaz između samouvjerenosti i stvarnih sposobnosti ima i svoj naziv: Dunning-Krugerov efekt. Definirali su ga i istraživali prije petnaestak godina dvojica psihologa, David Dunning i Justin Kruger, a na bavljenje ovom psihološkom pojavom potaknuo ih je slučaj McArthura Wheelera, kriminalca koji je opljačkao dvije banke koristeći se prilično originalnim sredstvom za skrivanje identiteta – limunovim sokom! Naime, Wheeler je smatrao da će limunov sok njegovo lice učiniti nevidljivim za kamere jer se isti koristi za izradu nevidljive tinte.

Prema istraživanjima Dunninga i Krugera, ljudi koji izrazito precjenjuju svoje sposobnosti mogu doći u dodir s realnošću samo ako ih se u grupi počne podučavati nekoj od sposobnosti koju kod sebe precjenjuju. Tada mogu početi uviđati da ne udovoljavaju postavljenim kriterijima ili da su drugi bolji od njih. Sve do tada oni nisu u stanju prepoznati svoj nedostatak sposobnosti, a ni uočiti sposobnosti drugih.

Čovjek u bijeloj kuti koji nosi smrt

Koliko god nam je nužno za odrastanje i kvalitetnu socijalizaciju, vjerovanje autoritetima je i opasno. U jednom od najpoznatijih psiholoških istraživanja (iz 1961. godine) psiholog Stanley Milgram pokazao je kako je 65 posto običnih, normalnih ljudi u stanju ubiti čovjeka strujom od 450 volti samo zato što im je to naredio eksperimentator, odnosno „čovjek u bijeloj kuti“.

U eksperimentu, naravno, nitko zapravo nije bio ubijen („ubijeni“ su bili glumci), a Milgramovo istraživanje je omogućilo puno bolje razumijevanje svih tih običnih, normalnih ljudi koji su petnaestak godina prije njegovog istraživanja „samo slušali naređenja“ i sudjelovali u pravom holokaustu.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci