Izrazite potisnute osjećaje

Živimo u stresnoj svakodnevici, no ono što je čini teže podnošljivom jest to da na stvarnost gledamo kroz svoje potisnute osjećaje. Ako se iznutra bojimo - svijet će nam se činiti strašnim mjestom, kad smo ljuti, bit će uznemirujuć. Posegnite za osjećajima iz prošlosti kako biste si olakšali sadašnjost

Nedovršene priče iz prošlosti

Posljednjih desetljeća puno je pažnje posvećeno istraživanjima i savjetima u vezi sa stresom, bez pravog razumijevanja što zapravo stvara stres. Svi pamtimo dane kad smo se osjećali snažnima i stabilnima, kad smo posao dovršavali koncentrirano, a višak posla odgađali za neke buduće dane mireći se s time da ne možemo sve odjednom. S druge strane, pamtimo i dane kad smo bili rastreseni, kad su nam se i jednostavni zadaci činili teškima i kad je običan dan proveden s obitelji ili prijateljima predstavljao napor.

Lako je uzroke stresa vidjeti u poslu, zahtjevnoj obitelji ili u problematičnim prijateljima, dok je pravi uzrok stresa unutarnji, odnosno, naš način nošenja sa svim tim životnim izazovima. Ono što nas čini naročito osjetljivima na stres su potisnuti osjećaji. Kad u sebi nosimo puno nedovršenih priča iz prošlosti, ako smo opterećeni raznim krivnjama, nelagodama, nesigurnostima, onda svakodnevni događaji i informacije koje do nas dopiru postaju kao neke vrste udica koje hvataju te potisnute osjećaje i izvlače ih na površinu.

Tako se ponekad možemo osjećati teškima, zbunjenima, nesigurnima, depresivnima ili nezadovoljnima, a da i ne znamo zbog čega. U takvom stanju i mali izazovi koje donosi svakodnevica postaju teški, zahtjevni jer dio pažnje odlazi unutra, na bavljenje sobom, na prorađivanje probuđenih potisnutih osjećaja.

Strah, ljutnja, krivnja

Na primjer, spremnost da na nešto reagiramo sa strahom ovisi o tome koliko smo već preplašeni iznutra, koliko smo opterećeni anksioznošću, strepnjama, tjes­kobom, brigom. Strah koji nosimo u sebi mijenja naš doživljaj stvarnosti. On postaje jedna vrsta leće kroz koju se svijet čini strašnijim nego što jest i to zaista i postaje istina, jer nas puno toga može preplašiti, mnogo toga izvana može pokrenuti neugodna previranja potisnutih osjećaja.

Preplašenoj osobi svijet je zastrašujuće mjesto. Ljutitoj osobi svijet je uznemirujuće mjesto. Osobi koja u sebi nosi puno potisnute krivnje svijet je mjesto iskušenja i stalnog izbora između ispravnog i pogrešnog, dobrog i lošeg. Ono što nosimo u sebi oblikuje našu sliku svijeta. Usmjeravamo se izvana na ono što je potisnuto iznutra.

Sve ono što potisnuti osjećaji žele jest izraziti se. To je priroda osjećaja i oni uvijek tomu teže. Čim se ukaže prilika, ono što je potisnuto (strah, ljutnja, krivnja i ostalo) isplivat će na površinu. Tada ćemo se istovremeno boriti sa svakodnevnim problemima i sa samima sobom.

Kako obrambeni mehanizmi potiskuju osjećaje

Osjećaje koji nisu bili poželjni ili prepoznavani u djetinjstvu zadržavamo unutra i živimo u uvjerenju da unutra trebaju i ostati. Na neki način, oni i jesu neprikladni jer dolaze iz drugog vremena i mijenjaju doživljaj situacije. Međutim, samim time što ih držimo unutra mi ih se ne rješavamo. Oni ne mogu nestati. Jedino ih možemo osvijestiti, razumjeti da dolaze iz neke druge priče i početi se prema sebi, dok smo preplavljeni potisnutim osjećajima, bolje odnositi.

Osvještavanje je prvi korak i to nije uvijek lako. Ono što potisnute osjećaje drži u carstvu podsvijesti su obrambeni mehanizmi, od kojih su najčešće i najdjelotvornije metode negacija i projekcija. Kad negiramo potisnute osjećaje, umjesto da ih osjetimo, projiciramo ih na svijet oko sebe. Tako osjećaj prestaje biti unutarnji i postaje vanjski pa imamo osjećaj da pripada „njima“, što onda „njih“ čini neprijateljima.

Um pritom traži potvrdu za svoju teoriju da problem nije unutarnji, nego vanjski, što samo učvršćuje projekciju. „Oni“ koji na taj način postaju glavni krivci za naše loše stanje najčešće su ljudi, ali to mogu biti i mjesta, vremenski uvjeti, druga nacija, političari, hrana i slično. Međutim, odvojimo li se od svojih uobičajenih „krivaca“ i pogledamo dublje u sebe, postat će nam jasno da su „krivci“ samo površna interpretacija uma koji je potisnute osjećaje naviknuo držati ispod radara.

Podsjeća li me to na neke situacije od prije?

Osvještavanje nije prirodni proces. Puno je prirodnije raditi sve što možemo da osjećaji ostanu potisnuti. To je dugogodišnja navika. Zato smo, kad osjećamo da smo pod stresom, naročito skloni bijegu u gledanje televizije, čitanje, surfanje internetom, previše druženja, uzimanje tableta, putovanja, pretrpavanje raznim poslovima. Svaki od ovih načina izbjegavanja suočavanja sa stresom koji osjećamo zahtijeva golemu količinu energije, što nas samo još više oslabljuje.

Ono što nam je tada potrebno upravo je suprotno - osluškivanje unutarnjih procesa da bismo osjetili i shvatili kakvi se osjećaji u nama bude. Pitanja „Podsjeća li me to na neke situacije od prije?“ i „U kojim situacijama i s kojim ljudima u prošlosti sam se osjećala slično?“ mogu nam pomoći u osvještavanju potisnutih osjećaja koji su isplivali na površinu. Samim time što smo obratili pažnju na ono što je unutra i prestali biti vezani uz „krivca“ izvana napravili smo korak prema lakšem nošenju sa situacijom u kojoj osjećamo stres.

Važan osjećaj nemoći

Kad osjećamo da smo pod stresom, smirimo li se i pogledamo unutra, osjećaj na koji ćemo vrlo često naići je osjećaj nemoći. S tim osjećajem nikome se nije ugodno nositi i jedan je od najteže prepoznatljivih osjećaja jer ga lako brkamo s umorom i lako ga potiskujemo jer ne volimo o sebi misliti da smo nesposobni. Na osjećaj nemoći ukazuju: iscrpljenost, osjećaj kao da smo „zaglavili“, kao da nemamo dovoljno zraka.

Kad se tako osjećamo, um najčešće pokušava dokazati upravo suprotno - da možemo. Tako se možemo uhvatiti kako stalno razmišljamo o nečemu i pokušavamo napraviti nešto što zapravo ne možemo, što je naročito snažan izvor stresa. Um pritom kroji planove, razvija strategije da bi izbjegao moguće probleme u budućnosti, a zapravo samo troši energiju ne bi li osjećaj nemoći zamaskirao i ponovo potisnuo.

Što pokušavam, a ne mogu?

Pitanja kao što su „Što pokušavam, a ne mogu?“ i „Što želim postići i je li to što pokušavam u mojoj kontroli?“ mogu nam pomoći da prepoznamo što zapravo radimo i koji dio kontrole ne možemo otpustiti. Tako netko može shvatiti da od hladnog i nezainteresiranog šefa želi dobiti priznanje. Netko drugi može shvatiti da prijateljicu želi učiniti zahvalnom i željnom druženja, a netko pak može shvatiti da pokušava obaviti previše toga u jednom danu.

Priznanje nemoći i priznanje svojih granica u vezi s onime što možemo, a što ne možemo postići predstavlja automatsko olakšanje i prvi je korak prema tome da stres rješavamo ondje gdje i nastaje, unutar sebe.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci