Glavna ideja sirovojedstva

Kad je počela s prehranom sirovim namirnicama, naša kolumnistica provela je sate i sate na internetu tražeći pouzdane informacije. No najveće je lekcije naučila iz 92-dnevnog posta cijeđenim sokovima te u trenutku kad je spoznala da mora osluškivati vlastito tijelo

Kad sam bila klinka, postojale su fenomenalne majice sa slikama voća koje su kad biste ih „počešali“ otpuštale miris. Pogrebi i pomiriši. Moja prva radna mjesta bila su u svijetu medija – radijski voditelj i televizijski novinar. I tamo se vrlo često primjenjivao princip „pogrebi i pomiriši“. Često je mnogo toga oko nas koncipirano na taj način. Radni odnosi, prijateljstva, strasti... No meni to nije dovoljno. Problem s principom „pogrebi i pomiriši“ jest da sadržava prefiks „po“. Ja sam više za varijantu „grebi i miriši“. Ma, kad bolje razmislim, ja sam za varijantu „opusti se i miriši“.

Nakon tri mjeseca sokova zaželjala sam se - ljudi!

Naime, kad sam počela sa sirovojedstvom, morala sam malo po malo grebati po površini dostupnih mi znanja. Ha, vjerujte mi, ni naša kujica Berta ne grebe i ne kopa za poljskim miševima tako uporno i strpljivo kao što sam je grebala više od tri godine proučavajući sve što mi je došlo pod ruku, posvećujući gotovo svaki slobodni trenutak učenju što sve sirovojedstvo čini sirovojedstvom, zašto je zdravo, na što se mora obratiti pozornost, kako kombinirati namirnice, do koje temperature ih obrađivati, koje namirnice uopće jesti, što su supernamirnice... Sjećam se da mi je sinak nakon nekog vremena rekao: „Čuj, mama, zar se kod tebe na ekranu ne može ništa drugo vidjeti osim raw“? Bilo je to napeto, napeto vrijeme učenja, skupljanja informacija, čudnovatih eksperimenata u hrani i oko nje, sudjelovanja u forumima.

Prva stepenica koja mi je otkrila da stvari moraju biti jednostavnije jest 92-dnevni post svježim sokovima. Tada sam shvatila koliko toga sam uspjela odstraniti iz svojeg života i, začudo, preživjeti, osjećati se mnogo bolje, imati više energije. Tada mi se prvi put počeo javljati snažan nagon da vikendom ne budem za kompjutorom već da vrijeme provodim vani i u društvu dragih ljudi. Nepostojanje krute hrane u tri mjeseca mog života je fokus mog interesa vratio na ljude. To je nešto što mi je nedostajalo dok sam prekapala po sirovojedskim riznicama znanja lagano „pobrašnjena“ prašinom knjiga, očiju zacakljenih svjetlom kompjutorskog monitora.

To što ljudi dobro jedu ne znači da su dobri

Sljedeća godina donijela je još veći odmak od gotovo svega što sam navikla raditi. Naime, tog sam proljeća prije nekoliko godina doslovno pukla. Shvatila sam da većina informacija o sirovojedstvu dolazi sa sjevernoameričkog područja. Uz usađenu želju da budu u pravu i kapitalistički duh da to moraju i unovčiti, američki sirovojedci nerijetko odlaze u krajnost da bi dokazali da je njihov pristup bolji. Stvaraju se savezi, prepucavaju se po YouTubeu, uvjeravaju nas da je baš njihova teorija ispravna, a uređaji koji se prodaju u njihovim web shopovima najbolji.

Pravo otvaranje očiju mi je bilo kad je jedan od najpoznatijih sirovojedaca nakon godina iskustava s blenderom koji ću nazvati tip A počeo tvrditi da je blender tipa B ipak istinski najbolji. Budući da sam upravo tada imala oba uređaja na testiranju (s tim da sam taj uređaj tipa B imala već godinama), znala sam da to nije istina te sam doznala da je isposlovao dobru proviziju od proizvođača blendera koji je sada hvalio. To me naučilo da samo zato jer ljudi jedu dobro ne mora značiti da su dobri.

Igrom slučaja (a kruži priča da slučajnosti ne postoje), dvije godine prije tog incidenta upoznala sam čovjeka kojeg rado zovem svojim mentorom – australskog sirovojedca Johna Fieldera. To je gospodin od čvrste 84 godine, s više od 50 godina iskustva u sirovojedstvu i prirodnim načinima liječenja i održavanja zdravlja. Doista ne mogu opisati skromnost i mudrost kojima taj čovjek zrači. Od prvih trenutaka John mi je govorio o jednostavnosti, nježno me usmjeravajući prema onome što mi je moje tijelo već dugo govorilo u svojoj mudrosti, ali sam ga ja ušutkavala „znajući bolje“ jer sam tako naučila iz literature. Događalo mi se da imam težinu u trbuhu nakon nekog „superbalansiranog“ sirovog obroka, a meni nije bilo jasno zašto – ta, sve sam radila točno kako literatura preporučuje!

Vlastito tijelo je vrhovni učitelj

Tako sam shvatila da je sirovojedstvo samo još jedan način prehrane koji je, ako samo „pogrebemo i pomirišemo“, i dalje superioran način prehrane, ali cijeli koncept ne funkcionira dobro ako se ne uvaži princip da je vlastito tijelo vrhovni učitelj. Samo obraćajući pozornost na vlastito tijelo ja primjećujem kad sam gladna, a kad bih grickala jer sam nervozna ili umorna; kad bih trebala svježeg zraka, kad se opružiti na livadi i prepustiti sunčanim zrakama, kad prestati s poslom, a kad zapeti, kad ići na počinak... Više se ne brinem što će netko misliti o meni jer odem u krevet u 21 sat (ponekad i ranije) ako sam umorna.

Sirovojedstvo je za mene put nutricionističkog obilja u najboljem izdanju, no ono je prije svega put prema odbacivanju suvišnog, rasterećenju i užitku. Na svjetskom tržištu danas postoje brojne knjige poznatih raw food chefova koje nude obroke za koje će vam trebati deseci namirnica koje je u našim uvjetima teško nabaviti ili su vrlo skupe, ili su toliko komplicirani da ćete odmah odustati, ili će vam pak tijelo na njih burno reagirati. No bit sirovojedstva je u jednostavnosti i obraćanju pozornosti na hranu koja vama odgovara. Kad vam je ručak jedna obična jabuka, tada imate mnogo više vremena za sitne životne radosti koje vas čine cjelovitom osobom. I ta jabuka onda ima puniji okus (hm, već mi cure sline). Stoga vas nježno pozivam u svijet sirovojedstva jer to je zona u kojoj se treba opustiti i mirisati.

Marijana Pontoni piše blog i vodi radionice o sirovojedstvu. Više saznajte na www.marijanapontoni.com

Marijana Pontoni

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Ostali članci