U potrazi za samom sobom

Tko sam ja, pita se u intimnom tekstu Iva Jerković, izvršna urednica Sense i dolazi do brojnih drugih pitanja o intimnosti, iskrenosti, ulogama, slobodi... Ako je vaš odgovor na to pitanje sačinjen samo od vanjskih odrednica vaše ličnosti, krenite s Ivom dublje, u nepoznato, u avanturu. Ispod vanjske ljušture krije se bogatstvo koje poziva da ga iskusite i barem nakratko osjetite slobodu

Od malih nogu smo netko drugi - majčine oči, tatina kosa

Znaš li tko si? upitao je indijski mistik Osho jedno dijete na vrtnoj zabavi. Ono je odgovorilo: „To je vrlo teško pitanje.“ „Što je u tome teško?“, upitao je mistik. „Teškoća jest to što sam dijete svojih roditelja otkad se mogu sjetiti. Kad god neki gost dođe, kaže: Tvoje su oči iste kao u tvoje majke, a tvoj nos je isti kao u strica, a tvoja kosa – ista očeva. Zato ne znam tko sam jer nitko u meni ne vidi – mene.“

Već od malih nogu postajemo netko drugi. Znanje o sebi postaje skup prepoznatljivih slika, utisaka, iskustava koji nam daju dojam da poznajemo sebe. Do te mjere postajemo poistovjećeni s onim što nam je o nama rečeno da pitanje „Tko sam?“ postaje besmisleno. Pa, jasno je. Nije li to nešto što je samo po sebi dano?

Što još imam upoznati o sebi, pitala sam se često u prošlosti. Znam i više nego što želim, ono što drugome nikada ne bih otkrila, što bih najradije zakopala. Pitala sam se to naivno i dječje, ne znajući da ono što znam o sebi su samo tatine oči, bakina kosa, nečije tuđe ideje o tome što jesam i što bih trebala biti. Čak i kad su te ideje ostale neizrečene, poruka je bila jasna, budi netko (dobar, pristojan, miran, marljiv...) ili nemoj biti netko drugi (slab, tužan, zločest, glasan). I tako se gradila ličnost. Rasla je na prihvaćanju poruka kakva bih trebala biti, ali i suprotno, na otporima prema onome što nikako nisam željela biti. I stvorio se kavez. Vanjska ljuštura koja krije nepoznanicu tko sam stvarno unutra.

Pozitivan i negativan ego

Odrastajući, raste i naš osjećaj identiteta, odnosno naš ego. On može biti pozitivan i negativan, dakle o sebi možemo imati vrlo visoko ili pak nisko mišljenje. No čime se god kitili, negdje ispod, priznat će svatko tko si dopusti taj intimni pogled unutra, svi osjećamo nesigurnost. Zašto? Zato što sve slike koje smo o sebi stvorili, sve koje smo preuzeli jer su drugi rekli da smo takvi ili da takvi trebamo biti, neprestano trebaju vanjsku potvrdu da doista jesu stvarne. Htjeli mi to priznati ili ne, svakog dana iznova trebamo potvrdu od drugih da smo „oni pravi“ ili strepimo od potvrde „da nismo oni pravi“.

Iako se na prvu loptu može činiti kako oni s pozitivnim egom imaju lagodniji život i više zraka, njihov je ulog samo veći, a s njime je i veći napor da se pozitivna slika održi, a time i veća nesloboda da iskuse sebe u svakom trenutku, baš onakvi kakvi jesu. A ako je vaša slika o sebi velebna, snažna, moćna, možete li dopustiti sebi da danas, ovog trena, niste u formi, da ste možda i malo snuždeni, nemoćni, tužni? Osuđujete li ta stanja, pokušavate li ih promijeniti? Neka unutarnja sila nas u tim trenucima nagoni da budemo snažni, veliki i „svoji“, a ta svojina uopće nije naša.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci