Pssst! Svima nam treba terapija tišinom

U današnjoj sveopćoj buci nužna nam je terapija tišinom. Izvršna urednica Sense Iva Jerković otkriva nam i kako se to radi. Samo u tišini možete razaznati što je vaš glas, a što glas vaših roditelja, sredine, društva, kaže Iva. Treba je samo izdržati, jer počinje strašnom bukom...

Tišina. Već i sama izgovorena riječ kao da me potiče na duboki izdah. Otpuštanje svih napetosti, zahtjevnosti, moranja, trebanja. No tu tišinu tako rijetko dopuštam, kao i, vjerujem, mnogi od nas. Jer tišina kao da se ne tolerira u današnjem društvu. Ako ste tihi, doimate se čudnima, neobičnima, čak i nepristojnima. Sjedite li sami zatvorenih očiju, pa još na nekoj osami, privući ćete poglede.

Ne uključujete li se u sitne razgovore, doimate se hladnima, nezainteresiranima. Svi smo naučili uklopiti se, a da bismo se uklopili u današnje društvo, trebamo biti brzi, alertni, aktivni, moramo uložiti napor. No ta vanjska buka često prikriva našu unutarnju buku – gomilu misli, pritisaka, nerazriješenih zaostalih osjećaja, događaja. Kad se utišamo, zapravo vidimo s čime živimo i kako živimo, i to može biti vrlo neugodno.

Sjećam se kako mi je prijatelj govorio da ne može zaspati bez upaljenog televizora i svjetla. Mračna i tiha spavaća soba za njega je bila prava muka. Kada bi buka izvana prestala, do izražaja bi došle tmurne misli koje je nosio u sebi, problemi koji su ga mučili, a koje nije mogao razriješiti, tjeskoba od raznorodnih osjećaja s kojima se tijekom vremena nije želio susresti i samo ih je potiskivao. Tama i tišina samo bi razotkrile taj kaos od kojega je jedva disao. Jedini način na koji je znao tu buku utišati bio je da je prekrije još jačom vanjskom bukom.

U tišini razaznajem glasove koji nisu moji

Tišina je postala način na koji mogu upoznavati sebe. Ona poput zrake svjetla razotkriva što je to što me nagoni na djelovanje i zašto se nikada ne zaustavlja, čak i kad se čini da je sve obavljeno. Uspijem li ostati u nepokretu i tišini, u čemu uvelike pomaže meditacija, često shvatim kako mnoštvo tih glasova, naloga i poticaja uopće ne dolazi iz mene i nisu moje potrebe.

Događa se da u njima prepoznam glasove svojih roditelja, da u njima prepoznam nikad preispitane društvene norme, da u njima prepoznajem pravila koja su vrijedila u djetinjstvu, ali da danas imam priliku stvarati neka nova, svoja, primjerenija životu kakav želim živjeti. Dok se ne utišam, ne znam što je zapravo meni samoj potrebno, za čime žudi moje tijelo i moje biće i što je meni važno za unutarnji rast.

Poriv da uspostavim kontakt, da pronađem svoje mjesto

Nedavno sam sudjelovala na seminaru na kojemu je zadatak bio povući svu energiju iz vanjskih interakcija i usmjeriti je na sebe upravo kako bismo sami sebe bolje osjetili, boje upoznali i razumjeli. U pauzama između praktičnog rada trebalo se suzdržati od razgovora i fizičkog kontakta ili kontakta očima s drugim polaznicima. Jednostavno biti u tišini kako bi se sva pozornost, a time i energija, vratila unutra. U tim tihim pauzama kao na filmskom platnu mogla sam vidjeti što moj um inače radi, a što nikada ne preispitujem, ili čak i ne primjećujem.

Sjedeći u toj tišini, imala sam neodoljiv poriv da se drugima nasmiješim, da uspostavim kontakt, da pronađem svoje mjesto među njima, da otkrijem treba li netko nešto od mene te da mu pomognem, da pogledom držim stvari pod kontrolom kako bih se, bude li potrebno, mogla uključiti u neku akciju. Poput unutarnje vatre, ta energija u meni je nalagala – učini nešto! Ta tišina pojasnila mi je kako u meni zapravo nema tišine, a vrijeme za odmor pretvara se u vrijeme za niski start. To nije vrijeme odmaranja. I to saznanje, a još više zaustavljanje uobičajenog djelovanja, za mene je bilo kao da me je netko ostavio na brisanom prostoru bez osnovne opreme za preživljavanje.

Ubrzo sam shvatila da sam tu taktiku naučila u djetinjstvu. Tada sam učila držati stvari pod kontrolom, vrlo jasno otkrivati u kojem su stanju moji roditelji i što im treba, a pomaganje i uslužnost među mojima bilo je na visokoj cijeni. I nema ništa loše u tome pružiti drugome pomoć i potporu, no to doista postaje problem ako svaki put kad to imam poriv učiniti prelazim preko sebe i svojih potreba. Jer što ako unutarnja prisila kaže da moram pomoći u trenutku kad sam na izmaku snaga, kad mi je doista potrebno da svoju brigu usmjerim na sebe? Takva pitanja vodila su me dublje u čari tišine.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci