Netko moj na drugoj strani

Prije pet godina, za ravno prepolovljena Mjeseca, na blagdan Svetoga Nikole, njegova je duša krenula na put, kaže o svom intimnom iskustvu naša kolegica...

Fluorescentne zvijezde na nebu moje sobe

Prije mnogo godina moj je brat, čovjek kojem je zafrkancija bila među tri najvažnije stvari u životu, oblijepio strop moje sobe fluorescentnim zvijezdama, a da me pritom na to nije upozorio. Veselila ga je pomisao na moj teleći pogled u zoni između sna i jave, u trenucima dok procjenjujem gdje sam, spavam li u svome krevetu ili pod vedrim nebom? Takva idiotarija samo je njemu mogla pasti na pamet!

Prije pet godina, za ravno prepolovljena Mjeseca, na blagdan Svetoga Nikole, njegova je duša krenula na put, poništivši svoje postojanje u ovoj dimenziji. Do toga trenutka ništa nije slutilo na takav razvoj događaja, od toga trenutka sve je vrištalo znakovima koje sam previdjela, propustila vidjeti, posve zaokupljena svojim brigama i životom.

Barka s koje će loviti ribu

On je prvi među nama dosegao mir kojemu i sama sada težim. Život bez lanaca, stega, obaveza, stvari, posjedovanja, rokovnika, prekršenih obećanja, iznevjerenih očekivanja... Stan je ogolio do poda, jednog stola, jednog stolca, deset knjiga, mahom o kuhanju, i jedini luksuz je bio "metar" časopisa o moru. Volio je more više od ičega što je doživio i posjedovao do toga trenutka u životu. Sanjao je da će imati kamenu kuću na nekom pustom otoku i svoju barku s koje će loviti ribu. U proljeće te godine donio je odluku da pođe na pučinu, i tako, šamaran valovima, proveo je najljepše trenutke u svom kratkom životu.

morePosljednja poruka koju je poslao bila je da mu se napokon ispunila životna želja da prezimi na moru i još je dodao nešto vrlo neobično. Rekao je da me voli. To u mojoj obitelji baš i ne pljušti sa svih strana. Ne tako verbalizirano. Kasnije mi je sinulo da je možda na nekoj podsvjesnoj ili nadsvjesnoj razini rekao – zbogom, vidimo se tamo.

Knjiga Mi smo njihov raj nudi upravo takvo nekakvo objašnjenje. Kaže da ljudi na nekoj drugoj razini osjećaju svoj odlazak i počinju se opraštati, iako to ne znaju. Kažu volim te iako to nisu običavali. Ali to je samo knjiga. Što mi znamo o onostranome?

Suočavanje s gubitkom

Znamo samo ono što se događa u nama kad se suočimo s takvim gubitkom. Ego vrisne golemim strahom, suočen s vlastitom prolaznošću. Njegov vrisak prepoznajemo kao duboku žalost, srce koje je prepuklo. I odjednom se izmijestiš iz svoje realnosti. Kredit, posao, zamjeranja nekih ljudi, nezadovoljstvo sobom i životom... sve postane marginalno, nevažno i glupo. Jer čemu to grčevito držanje za zrnce postojanja kad ćemo ionako jednoga dana, baš ovako, iz čista mira, nestati, posve nestati?

To stanje tupog plutanja nad besmislom vlastitog vrludanja kroz život traje vrlo kratko, a graniči s providnošću. Odjednom vrlo jasno vidimo da tako kako smo živjeli više ne možemo živjeti i shvatimo da nikad više nećemo biti isti. Taj mali trenutak spoznaje, s onu stranu vremena i prostora, sačuvala sam u sebi doista tek nekoliko dana... Onda se vratila životinja zvana čovjek, sebično biće koje zamjera što se netko drznuo ostaviti ga ovdje, izvući se tako lako iz igre. Svaka suza koju sam prolila bila je suza moga malog i uplašenog ega. Jer ja, ona koja sam spoznala širu dimenziju, ne mogu plakati za nekim tko zapravo i nije umro.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci