Moji susreti sa Soniom Choquette

"Neke ljude u životu sretnemo tek kad smo ih spremni susresti, premda oni sve to vrijeme mogu biti tik uz nas, no skriveni koprenom pripadanja nekom drugom svijetu, nekom drugom kružoku, nekoj drugoj supkulturi", kaže naša suradnica Mirta Lijović i piše o svom neobičnom susretu s američkom duhovnom učiteljicom, autoricom brojnih knjiga u kojima nas uči živjeti u skladu s intuicijom, Soniom Choquette...

Susret u hotelu

U kišno subotnje popodne početkom travnja ove godine, odlažem kaput u foajeu hotela Dubrovnik gdje imam dogovoren intervju sa Soniom Choquette. Ona iz sobe silazi u kratkim rukavima, suknji i čizmama, poput djevojčice, široka osmijeha. Za tu ženu vrijede neka druga pravila kad su godine u pitanju. Možda ona Bachova kako je najbolje biti ageless (tj. bez godina). Gotovo se ispričavam što je kiša jer je do jučer bilo lijepo i sunčano. Ona odmahuje rukom, govori da je ovo blagodat jer je već mjesecima u Chicagu smrznuta ispod nule. Sjeća me se iz jedne druge prilike, tvrdi da ima izvrsno pamćenje, a uskoro mi to i dokazuje pozivanjem na moju još nenapisanu knjigu. Prilično sam iznenađena.

Kako je sve počelo...

Kažu da za sve postoji vrijeme. Neke ljude u životu susrećemo tek kad smo ih spremni susresti. Mnogo sam godina bila prilično zauzeta time da savladam neka korporativna pravila, naučim neke vještine koje sam smatrala da će me učiniti "konkurentnijom na tržištu rada" i uglavnom, zapostavljala sam ono što je bitno. Tek sam se rubno bavila mogućnošću da bi život mogao pružiti i nešto više od toga.

Jednoga sam se dana nizom neobičnih koincidencija zatekla na radionici Sonie Choquette. Održavala se u dvorani Kina Europa, sjedili smo sigurni u svome mraku, a ona je već stajala na pozornici i neobično se smješkala. Pogled joj je bio bistar, otvoren. Čula sam komentar kako takav pogled imaju oni koji su vidoviti. Čula sam i da je iscjeliteljica. Tako se šuškalo po dvorani.

Gledala sam brojne ljude kako joj prilaze s potrebom da je zagrle. Nikoga nije odbijala. Sve oko nje bilo je neobično. Kad je počelo, očekivala sam tipičnu američku govoranciju o tome kako je sve moguće ako mi tako odlučimo, no ona je napravila nešto sasvim drugo. Nije prošlo ni pet minuta i već smo svi iz nekog razloga morali raditi grimase, pa vikati, pa se smijati, plesati... Ona je u svemu tome bila vrlo zabavna. Da me itko drugi tjerao da to radim, vrlo brzo bih napustila dvoranu, no ovdje me nešto čvrsto držalo, naprosto sam željela vidjeti kamo ta priča vodi.

Tebi baš treba zagrljaj!

Nakon dva sata dobre zabave i zapisivanja "alata" kojima ćemo otključati svoje srce i naučiti slušati intuiciju, Sonia je strpljivo sjedila na rubu pozornice i potpisivala svoje knjige. Ja knjigu nisam imala i zapravo sam samo trebala izići iz dvorane, no neka me čudna energija držala tamo. Stajala sam blizu nje, izvan reda ljudi koji su čekali. U jednom me trenutku pogledala i osmjehnula od uha do uha i ja sam procjenila da je to trenutak kad joj trebam prići.

I prije nego što sam stigla do nje, malo se nagnula prema meni, raširila ruke i rekla: “Tebi baš treba zagrljaj!" i čvrsto me stisnula. Pitala sam je: "Zašto tako mislite?", a ona je nastavila: "Zato što se jako mučiš s onom svojom knjigom..." Ostala sam zatečena. Nitko nije znao da pišem knjigu. Ona je to rekla kao da zna cijeli univerzum i naprosto nastavila priču kako bi bilo dobro da svaki dan napišem tri stranice, odmah ujutro, da razvijem tu disciplinu, i za godinu dana vidim što sam napravila, malo je pročešljam, izbrusim i pustim u svijet. Dodala je i kako joj neće biti problem napisati mi koju riječ preporuke za omot. Nevjerojatna žena.

Slovo po slovo do ponovnog susreta

Počela sam onda i naglas pričati da mi se nešto piše, pa su me čuli kolege i stala sam pomalo pisati i za "svijet", a ne samo za sebe. Tako sam dospjela do spomenute kišne subote u Zagrebu, kad me redakcija Sense poslala na Sonijinu radionicu. Naravno, čim me ugledala pitala me je: "Kako napreduje knjiga?". Rekla sam da je nisam napisala, ali da sam puno pisala neke druge stvari i da sam negdje na pola puta do cilja. Smijala se i odgovorila kako zna da će mi kad-tad nestati ta blokada, a to će biti trenutak kad počnem slušati svoje srce. Vjerovala je da će mi u tome pomoći i njezina radionica Pronađite i ispunite svoju životnu svrhu. Što se tamo događalo možete pročitati u novom broju Sense koja je sada na kioscima.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci