Minimalizam: pokret koji se širi

Posljednjih godina minimalistički stil života stječe sve više poklonika. Odbacivanjem viška stvari i obveza minimalisti stvaraju prostor za ono što im je uistinu bitno

Možda će vam zvučati čudno, ali kad sam prije devet godina za vrijeme boravka na Floridi upoznala svojeg supruga Richarda Patituccija, imao je jedan par kratkih hlača. I jedan par dugih. Osim toga, u njegovu se ormaru nalazilo nekoliko majica kratkih rukava, jedna košulja, japanke, tenisice i vjetrovka. Imao je i nekoliko knjiga i CD-a, pojačalo i gitaru, jastuk i vreću za spavanje. Četkicu za zube i britvicu za brijanje. I to je otprilike bilo to. Nije imao telefon ni bankovni račun.

Bio je minimalist. A onda je upoznao mene

Sve to nije bilo zato što si nije mogao priuštiti više stvari. Imao je sveučilišnu diplomu i posao. Odrastao je u obitelji iz američke srednje klase, okružen hrpom stvari. Sve do svojih ranih dvadesetih i on je imao mnoštvo knjiga i CD-a, odjeće i obuće, svakojakih drangulija. No u vrijeme kad sam ga ja upoznala, s navršenih 27 godina, živio je namjerno minimalistički. Jednostavno je shvatio da ga gomilanje stvari ne čini sretnim. Kako danas kaže: „Došao sam do zaključka da što više materijalnih stvari čovjek ima, to mu je teže upoznati sebe. A ja sam u to vrijeme doista želio upoznati sebe. Materijalne stvari koje imamo samo nam odvlače pozornost od onog što je bitno... Osim toga, godi mi boraviti u praznim prostorima. Možda je to nešto što osjećam na energetskoj razini. Energija se bolje kreće kad ima više prostora – to je neki spoj duhovnosti i fizike.“

A onda je – kako to već biva – upoznao ženu svog života. Mene. Mene koja sam odrasla u kućanstvu u kojemu se ništa nije bacalo „jer će nam možda jednom ipak trebati“. Mene koja se nisam mogla odvojiti od svojih pisama još iz osnovne škole, od nakita koji nisam nosila posljednjih petnaest godina, vestica koje je isplela moja pokojna baka i koje sam zadnji put obukla u srednjoj školi. Naši životi su se spojili, a moj dragi se ubrzo upustio u avanturu života odlučivši se zajedno sa mnom preseliti u Hrvatsku. Uz sve moje drangulije, naslijedili smo i stan moje bake i djeda prepun stvari: police s knjigama, figurice s njihova putovanja Egiptom, obiteljske albume s golemom količinom slika, tanjure i antikne šalice, kristalne vaze i čaše... Većina tih stvari za mene je imala sentimentalnu vrijednost, i to sam mu dala na znanje. On se odlučio prilagoditi i neko vrijeme je sve trpio. Ubrzo smo se pretvorili u tipičan hrvatski par koji vikende provodi u trgovačkim centrima kupujući sve, od namještaja do najnovijeg modela televizora.

A onda se minimalist u njemu ponovno probudio. Dao mi je na znanje da ga je naš stil života počeo gušiti – nije se osjećao dobro u domu pretrpanom stvarima. Osvrnula sam se oko sebe i zaključila da ima pravo. Živjeli smo od mjeseca do mjeseca, i koliko god zaradili, sve smo uvijek potrošili. I jedan i drugi voljeli smo vježbati jogu, ali u našem stanu od 66 kvadrata za to nije bilo mjesta. Složila sam se da nešto uistinu moramo promijeniti. Počelo je naše putovanje u svijet minimalizma, svijet koji u posljednjih nekoliko godina ima sve više poklonika.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Preporučujemo

Ostali članci