Koraci do ponovnog osvajanja svog vremena

Današnjem je čovjeku vrijeme najveća vrijednost, koju, međutim, rasipa olako poput šarenih pikula... Ili ne znamo postaviti granice drugima ili informacijama kojima nas bombardiraju iz minute u minutu. Prepoznajte se u tekstu naše kolumnistice i osvojite ponovno ono što je oduvijek i bilo vaše - vrijeme za sebe

Nešto ne valja s ovom slikom mog života

Rano jutro, sunce s istoka baca prvu zraku na moje čelo. Duša mi se osmjehuje, mozak u sjećanje doziva miris kave, šuštanje novina, mir... U istoj se sekundi lice razvlači u osmijeh. Osmijeh budi racionalni dio mozga, on ne voli kad se duša smije. Odmah saboterski u svijest šalje informaciju da je subota, godina 2012., dan kad ne idem na posao, ali ujedno i dan kad trebam obaviti sve što nisam stigla u tjednu.

Pospremanje stana, namirnice, poslovi za računalom, kave s ljudima s kojima se ne stignem vidjeti preko tjedna, “a obećala sam”, umirivanje grižnje savjesti obilaskom obitelji... Dok sve to ispratim i pospajam bit će nedjelja navečer, sebe ću staviti na zadnje mjesto, a sve ono što sam doista željela ostavit ću za nekakve ukradene minute preko tjedna. Zov sunca više nije tako atraktivan, navukli su se gusti oblaci, teški poput olova koje me vuče natrag u svakodnevicu. Nešto ne valja s ovom slikom moga života, prošlo mi je glavom...

Vrijeme - najveća vrijednost koju najviše rasipamo

Primjećujem da je prošlo deset godina od prve zasade nekih mojih ideja koje su još “na čekanju” kad “bude pravi trenutak”. U međuvremenu su se nagomilale i brojne druge ideje, sve na čekanju, skrivene iza vrata nekog ormara u mislima, i sad sam već u fazi kad na prstima prolazim pokraj toga ormara, da ga slučajno ne okrznem. Bojim se da bi vrata mogla puknuti od pretrpanosti i da bi iza njih mogla navaliti bujica koja bi me preplavila i izbrisala s lica zemlje.

Današnjem je čovjeku vrijeme najveća vrijednost, koju, međutim, rasipa olako poput šarenih pikula... Ako je i jači karakter, i zna postaviti granice drugima, neće moći postaviti granice hrpi informacija kojim ga bombardiraju elektronički mediji iz minute u minutu. Pred nama su hrpe i hrpe sadržaja i materijala koje čekaju svoju obradu, tj. našu konzumaciju, i mozak je sve zakrčeniji poput pretrpanog tvrdog diska računala, operativne memorije sve je manje i na kraju ostane još samo – smrzavanje sistema.

Moram lagati da uzmem nešto što je ionako moje

Smrzavanje sistema u nekih se manifestira kao krahiranje imunološkog sustava, u drugih kao emotivno krahiranje i stanje opće letargije i bezvoljnosti, u mojem slučaju, ono je završilo nevjerojatno “kreativnim” rješenjem: “bijelom laži” da mi je loše i da ne mogu sve to što sam smatrala da moram. Ukrala sam, doslovce iščupala, 48 sati samo za sebe, no zlovolja je ostala. I dalje nešto nije valjalo s mojim životom. Možda upravo činjenica da sam morala lagati da uzmem nešto što je ionako moje. Možda samoprijezir što sam prevelika kukavica da ljudima kažem “ne”. Ili čak da pomislim kako bi moje vrijeme doista moglo biti samo moje vrijeme?

Koliko god voljela i prijatelje i obitelj, često su neki njihovi problemi doista samo njihovi, no uvijek su se stvari završavale tako da oni postanu i moji problemi. Vrh toga zbivanja mogao bi biti uspjela scena kakve obiteljske komedije sa satelitskih kanala:

Prijateljica s potrebama

Bila je subota. Subota je i inače “moj” dan. Upravo sam oprala kosu, zvoni telefon. Duuugačak uvod u stanje stvari, suma sumarum, prijateljici je crko auto, negdje na istoku grada, s djecom je, visoke su vrućine, auto stoji na nekom ugibalištu, oni izašli do obližnjeg grma, u hlad. Mogu li doći? Mogu, naravno! Tko ne bi? Ne dovodim priču u pitanje, ne sušim kosu, sjurim se i krenem. Pronađem vozilo, stanem iza s četiri žmigavca, izlazim iz auta, ekipa istrčava iz grma, istovremeno svatko izgovara svoju uzbuđenu rečenicu. Kći citira ono što je majka vjerojatno rekla prije nego što sam stigla: “Spasila si nas!” Sin je originalan, viče: “Mirta, čudna ti je kosa!” Majka nešto mirnije izgovara: “Sad kad si već tu, pomoći ćeš mi u nečem...”

Ovo posljednje me malo resetira. Neodređenost izjave sluti na novi zaplet. Prijateljica iz auta vadi jastuke i kaže: “Moramo pronaći putujuću kućicu u kojoj peru pernate jastuke. Nemaju uvijek istu lokaciju, pa ih treba malo potražiti...” Ostavljamo auto na ugibalištu, njezin će muž to riješiti, a mi krećemo u novu pustolovinu... koja je za mene osobno, nakon jastuka, ručka, čavrljanja, igre s djecom, pretresanja ovog i onog završila povratkom kući u kasnim večernjim satima. Još jedan prođe dan, uzburkan ko more...

Niskom ovakvih vikenda spojila sam do jubilarnih 10 godina ne poduzimanja ničega po pitanju stvari koje su doista bile važne samo meni. Samo. Meni. Jer da su bile važne ikom drugom, već bismo ih odradili.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Ostali članci