Jednostavnost življenja

Počelo je predblagdansko ludilo u našoj metropoli: gužve u prometu i trgovačkim centrima, peglanje kartica, stres i nervoza. Sve je to navelo našu urednicu da se prisjeti jedne neobične starice koju je upoznala u Lubenicama na otoku Cresu i važne lekcije koju je od nje naučila

Tijekom svoje novinarske i uredničke karijere, imala sam priliku upoznati široku lepezu ljudi i razgovarati s njima u najrazličitijim situacijama. Ne pamtim sva njihova lica i detalje tih razgovora i susreta. No kao danas sjećam se skromne kuće u kojoj je živjela Rožarija Krivičić u Lubenicama na otoku Cresu. Sjećam se našeg susreta u ljeto 2005. kad sam radila reportažu o tom malom mjestu.

Rožarija, Paula i Jula

Sjećam se njene skromnosti, jednostavnosti i produhovljenosti. Pukotina na zidovima njene kuće, slika svetaca i crno-bijelih fotografija njene obitelji. Crnog pletenog šala koji je visio u dvorištu njene kuće, malene peći na drva, šterne u dvorištu iz koje je grabila vodu. Jednostavnost njenog života tada me duboko dirnula.

Ovih dana, kada nas sa svih strana bombardiraju napisi o svjetskoj gospodarskoj krizi, otkazima i rezanju troškova, često razmišljam o Rožariji. Bila ekonomska kriza ili ne, ljudi poput Rožarije nastavit će živjeti onako kako su živjeli cijeli život: skromno, tradicionalno, s minimalnim učinkom na okoliš – u skladu sa svojim mogućnostima, i što je možda najvažnije, u skladu s prirodom.

lubenicePrije godinu ili dvije imala sam priliku upoznati još dvije takve osobe. Nakon dugo vremena, posjetila sam prijateljice svoje obitelji na samom sjeveru Hrvatske, u srcu Međimurja: tada 82-godišnju Paulu i 73-godišnju Julu. Prije tog susreta, uz njih su me vezala samo maglovita sjećanja iz djetinjstva. Očekivala sam da ću ih zateći u vrlo skromnom i mirnom životu, no nisam mislila da će me se taj susret toliko dojmiti.

Te dvije sestre, koje se nikad nisu udavale, žive u kućici bez vode i mnogih drugih modernih luksuza. Jedini prihod im je skromna Paulina mirovina. Podovi su drveni, namještaj jednostavan, no sve odiše mirom i skladom. Uzgajaju piliće, svaki dan kuhaju pileću juhu, griju se na drva. Nemaju telefon – kad ih netko treba, zove susjedu. A dobri ljudi iz sela donesu im što god imaju viška: salatu iz vrta, jabuke iz voćnjaka. Svaki dan idu u crkvu, svaki se dan mole prije spavanja i stalno su u pokretu. I u dubokoj starosti, vitalne su i zdrave. Zahvalne su na obilju koje imaju.

Božić u trgovačkom centru

U međuvremenu, i ove je godine Božić stigao u brojne trgovačke centre u Hrvatskoj. Borovi su postavljeni, blještavi ukrasi mame s polica, dućani su prepuni igračaka, knjiga – svih mogućih darova. Ne kažem da se ne treba prepustiti božićnom raspoloženju – bez obzira na početno opiranje i mene svake godine preplavi božićna groznica. No prije nego što preopteretite svoje kreditne kartice, prekoračite dozvoljene minuse na računima i pretrpate domove kolačima, ukrasima, poklonima – pozivam vas da se samo za trenutak sjetite Rožarije, Paule i Jule. Starica koje su naučile kako biti sretne bez svog tog blještavila, bez potrošačkog ludila.

Čak i ako si ove godine ne možete priuštiti sve ono što biste htjeli, ne budite zbog toga nesretni. Umjesto darova, ukućanima poklonite zagrljaj, osmijeh ili pak vrijeme provedeno u omiljenoj aktivnosti. Ne možete si priuštiti veliki bor? Na mjestima gdje se prodaju božićna drvca često se mogu naći odbačene grane. Skupite ih i ukrasite češerima, lišćem, kolačićima… No prije svega za ovih blagdana budite zahvalni na svemu onome što imate: na zdravlju, ljubavi, obitelji... I ne zaboravite podijeliti tu zahvalnost s najmilijima.

Ivona Lerman

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensaklub.hr

Ostali članci